Dijete rastavljenih roditelja-roditelj u inozemstvu

[mystera]

Bok,

 

otac sam 10godisnjeg djecaka i zivim u Australiji.Rastao sam se od njegove majke kada mu je bilo nepunih 7 godina i otisao u Australiju.Jos uvijek imamo odlican odnos(sin i ja) i od tada ga vidjam jednom godisnje na 5 tjedana kada dodjem u hrvatsku i zovem ga skoro svaki drugi dan a cesto i svaki dan i pokusavam sudjelovati sto vise u njegovom odrastanju razgovarajuci o njegovim razmisljanjima,strahovima,nadanjima....svemu.Njegova majka se slaze sa mojim rasporedom vidjanja njega ali bas nemamo dobru komunikaciju kada je on u pitanju jer ima onaj 'zastitnicki' stav kada ja bilo sto pokusam predloziti sto se tice njega ili kritizirati (naravno u njegovu korist).Mene naime brine,i molim da mi netko od djecjih psihologa ili psihijatara ovdje objasni da li moje redovno zvanje telefonom ima ikakav utjecaj na razvoj njegove licnosti jer svjestan sam da je mama za njega 24/7 i ja mu uvijek govorim da je mama prva jer ona je uvijek kraj njega.Kada smo zajedno provodimo jako kvalitetno vijeme i ima i smijeha i ozbiljnih tema i ne prestajem mu govoriti koliko ga volim.Naravno to mu govorim i kada nisam kraj njega,kada se cujemo telefonom.Takodjer nebrojeno puta sam mu rekao i dalje cu mu ponavljati da nije on kriv za nas razvod jer smo tako ona i ja odlucili.Znam da bi najbolje bilo da sam u Zagrebu ali za sada to nije moguce iako se trudim sto prije to omoguciti.Svjestan sam i da ulazi u razdoblje puberteta i toga me strah jer ako krene 'krivim putem' znam da ce me ona okriviti za to.Volim ga kako samo roditelj moze voljeti svoje dijete i moje srce nije cijelo jer nisam kraj njega i nikada nece ni biti jer ponovni brak sa njegovom mamom je nemoguc.Vjerujem da vecina oceva zna kako se osjecam jer je nesto najgore od svega ne biti kraj svoga djeteta ma kako daleko ili ma kako blizu stanovali.Ali to je ono s cime smo se morali pomiriti kada smo se razveli...

Puno pozdrava svima i hvala na svim temama koje raspravljate ovdje jer se moze jako puno korisnih savjeta naci.

 

lijepi pozdrav

[leni35]

Poštovani, nisam psiholog, ali sam mama pa vas samo mogu utješiti i reći vam da mi se čini kako je ono što radite za svoje dijete, nastojite unatoč razdvojenosti ostati u stalnom kontaktu s njim, pokušavate održati normalan odnos s njegovom majkom, upućujete dijete na to da mu je mama prva jer je stalno s njim....sve to upućuje na vašu veliku brigu i odanost djetetu, a prvenstveno na ljubav. Djeca to osjećaju, vaš sin zna da može računati na vas i mislim da je to dovoljno. Ostanite dosljedni, volite svog sina najviše na svijetu kao i do sada, a kad vas uhvate ovako tužni osjećaji zbog kojih ste napisali ovaj post sjetite se da postoje djeca pomoraca koja također nemaju oba roditelja kraj sebe, sjetite se djece u domu koja nemaju čak ni povremeno idilične trenutke sa svojim roditeljima....sjetite se djece koja su izložena bilo kakvim oblicima nasilja. Možda da ovakvo jedno pismo napišete i svojoj bivšoj supruzi....Možda je ona, zbog gorčine razvoda i svega što ste prolazili prije toga, zaboravila koliko ste dobar otac. Podsjetite je na to. Možda će i ona tada govoriti sinu koliko ga volite, podsjećati ga da je tata za njega uvijek tu. Ništa ne košta. Iskrenost je vjerojatno jedina stvar koja je besplatna. I ljubav također, a tada ispada da su besplatne stvari najvrijednije. Smijte se sa svojim sinom, razgovarajte, pišite mu, šaljite smiješne mailove, govorite mu o svojim nadanjima, strahovima, razmišljanjima... Sretno!

[mystera]

Hvala ti leni35 na tvom odgovoru.Covjek ponekada treba potvrdu osobe koja nema nikakve direktne veze sa njegovim zivotom da ga podsjeti da mu potvrdi da ono sto radi je dobro.Imas pravo da ima strasno puno djece na ovome svijetu kojima je uskracena ljubav jednoga ili oboje roditelja.Nikada necu zaboraviti situaciju kada sam kao teenager isao u dom u ruzinoj posjetiti prijateljice koje su bile tamo jer im je mama alkoholicarka a tata u zatvoru.Poglede one djece koji su tada gledali u mene dok sam im davao vrecice sa bombonima necu nikada zaboraviti.Nastojati cu biti i dalje 'dobar' tata svome jedinome sinu koliko god to mogu od davde sa kraja svijeta samo me brine razvoj njegove licnosti.Dobra ti je ideja da napisem pismo njegovoj majci.Obecajem da cu to napraviti iako sumnjam da ce to imati nekog utjecaja jer je ona 'vrlo uspjesna ambiciozna zena' ali vrijedi pokusati radi maloga.

Jos jednom velika hvala na podrsci.

zabrinuti tata

[Vida]

Često se ježim od svih ovih situacija iznijetih na postu jer me rastuže do suza i želim ti četitati na ovako pravilnom stavu jer sam i ja mišljenja da ljubav i iskrenost mogu doprijeti jako, jako daleko. Vrlo je važno ostati dosljedan i ne nasjedati na razne provokacije suprotne strane. Moja situacija je opisana već davno i ponovno sam se javio zbog bojazni da majka ne ode u inozemstvo s djetetom. Često smo na žalost svjesni da postoje situacije na koje ne možemo utjecati i da se one dogode mimo naše volje. Kad sam o svemu dobro razmislio shvatio sam da svom djetetu pružam ljubav, oslonac, podršku i da ono iz dana u dan to sve više osjeća i postaje sigurnije ali moramo biti svjesni da naša djeca nisu naša djeca, da će oni krenuti nekim drugim, tj. svojim putom i da im pri tome moramo pomagati, pomalo usmjeravati i biti njihovi tihi pratioci. I zato se često pitam tko smo mi da znamo što je za njih bolje. Razmišljao sam ako ode-patit ćemo oboje, ako ostane patit će za majkom. Ne znam u ovom trenutku kako se suočiti s tim. Znam samo da ću uvijek biti tu kad mu zatrebam i da ću se truditi da što više sudjelujem u njegovom životu, da poštujem njegove misli i želje i da ga volim beskrajno kao i do sada. Zato ovom ocu u Australiji savjetujem ono što i vi uz malu napomenu da kad dodje u Hrvatsku to vrijeme provede s djetetom u jednom komadu, što više vremena razgovarati, posvetiti se u pravom smislu riječi, npr. uzeti ga k sebi ako može, ići negdje s njim na odmor, da budu orijentirati jedno na drugo bez prisustva bilo kog. To duguju jedno drugom. To su najljepši trenuci kad otkrivate svoje dijete i ono vas. A što se tiče tih malih primjedbi koje izazivaju "otpor" kod majke, to treba shvatiti kao ono: ja se brinem o njemu cijelu godinu, pa ako je inešto krivo u djetetovom ponašanju to shvaća kao osobni atak na nju. Zato tu čovjek jednostavno mora biti pažljiviji. Jer teže je onom tko je cijelo vrijeme uz dijete, manje može biti objektivan od onoga koji će uočiti neku nepravilnost istog časa upravo zato što nije 24 na 24 s nekim. Pa i kad nam roditelji, tj. djed i baka spočitnu nešto oko djetetovog odgoja većina nas plane na to, makar duboko u sebi znamo da su u pravu. Zato savjetujem da se napravi upravo onako kako si rekla, napisati majci pismo, razgovarati s njom, ne donositi nikakve odluke i planove bez konzulatacije s njom i ona će uvidjeti da se tu njeno mišljenje uvažava i bit će itekako sretna da "prepusti" dijete ocu bar na malo kako bi si ona možda mogla nešto organizirati. Bitno je ostati u kontaktu što više i to će se jednog dana vratiti, jer tko kaže da neće jednog dana poželjeti doći k ocu, možda se tamo i trajno nastaniti, a oni tada neće biti stranci koji ispočetka moraju učiti jedno o drugome, već stari prijatelji. Pozdrav,