KronicnaStranka

A tko je upisan u zemljišnim knjigama i katastru? Kako ste znali da je osoba koja vam je prodala garažu vlasnik?

Činjenica da isplata nije u skladu s poreznim ili nekim drugim propisom ne isključuje da je obaveza ispunjena tj. dug namiren u smislu međusobnog obveznopravnog odnosa. Međutim, mislim da u ovom slučaju dokazivanje isplate gotovinom "svjedocima" (pa tko nađe više "svjedoka" da je to bila isplata za uslugu ili da se radilo o povratu nekog drugog duga - a isplate uopće nije bilo ne bi prošlo, jer firma mora imati dokumente i za tok gotovine.

Prvo ste napisali da su kao vlasnici upisani neki drugi ljudi, a sada da se radi o društvenom vlasništvu. To su bitno različite situacije, ali zbog isteka svih rokova ne mijenjaju konačni ishod. Ako su za realizaciju određenih prava propisani određeni rokovi (što je očigledno nužno jer bi mogućnost da se svaka radnja pobija bez vremenskih ograničenja stvorila opću pravnu nesigurnost i kaos i učinile zemljišne knjige besmislenim), onda su i stanja koja su uspostavljena postala nakon isteka rokova valjana i ako su možda nastala na nepravilan način. Uostalom, malo je teško vjerovati da ste stvarni vlasnici kad 45 godina niste ništa poduzimali da zaštitite vlasništvo. Vlasništvo nije samo pravo nego i obaveza.

Kad je riječ o pravomoćnoj lokacijskoj ili građevinskoj dozvoli, kao i bilo kojem drugom pravomoćnom rješenju u upravnom postupku, onda stranka koja nije učestvovala u postupku bez svoje krivnje ima pravo tražiti obnovu postupka u roku od 3 godine od donošenja rješenja, a 30 dana od saznanja za razloge obnove (prema sada važećem Zakonu o općem upravnom postupku - čl. 123 st. (1) točka 5. Mislim da je ranije bilo isto, a u posebnim zakonima to može biti drugačije regulirano, ali mi ni jedan takav u kojem je obnova drugačije propisana nije poznat.) Ova mogućnost je zapravo nezgodnija od žalbe jer ako se radi o neutemeljenim prigovorima, drugostupanjskim postupkom će se to riješiti relativno brzo, dok se kod odlučivanja o obnovi postupka samo utvrđuje jesu li ispunjeni formalni uvjeti za obnovu, a nakon toga sve počinje ispočetka tj. treba se donijeti nova dozvola itd. (i platiti!) Zato se investitorima isplati poštivati proceduru i to baš u slučajevima kad neposredni susjed nije fizički prisutan, jer takav ima veće mogućnosti da naknadno dokaže da nije bio pravilno obaviješten. Ako se tome doda da velika većina investitora barem malo odstupi od građevinske dozvole, obnova postupka nakon godinu dvije, kad je objekt već sagrađen a nije u skladu s dozvolom može biti vrlo neugodna.

Pitanja pravednosti i poštenja s jedne strane i pravnog rješavanja problema s druge strane nemaju puno zajedničkog (nažalost). Kod sagledavanja pravnih mogućnosti i planiranja potrebnih koraka razmišljanje o pravdi i poštenju će prije odmoći nego pomoći (još jednom nažalost). Navedeni redoslijed ukazuje na ništavost dogovora brata i sestre (ako u to nisu bili izravno uključeni roditelji) kao takvog, ali bi se moglo interpretirati da su darovni ugovor roditelji potpisali znajući da će sin biti isplaćen, dakle da se radi o raspodjeli za života. Ali, ponovno - ovo je jako nategnuto. Da je dogovor brata i sestre bio nakon darovnog ugovora, onda bi se moglo tvrditi da se ne radi o nasljednopravnom ugovoru jer u tom trenutku potencijalna ostavina više nije bila u vlasništvu ostavitelja. Ali i to je nategnuto, jer zašto bi onda sestra išta plaćala.

Nije mi jasno da li su se otac i njegova sestra dogovorili prije ili nakon sklapanja darovnog ugovora. Pravno gledano, dva buduća sunasljednika dogovorila su se o podjeli budućeg nasljedstva. Takav dogovor je po Zakonu o nasljeđivanju ništav. Vaš otac ništa nije izgubio, jer suvlasništvo u kući nije imao, a ostavina za koju bi dobio naknadu ne postoji. Međutim, ostaje činjenica (ne ulazim sada u mogućnost dokazivanja te činjenice) da se dogovor o naknadi počeo realizirati. Budući da se radi o ništavom pravnom poslu, stvar se može jedino vratiti u situaciju koja je postojala prije sklapanja takvog posla, a to je da vaš otac vrati novac sestri. Po mojem mišljenju vaš otac se ne može pozivati niti na zabludu ili prevaru, jer nije jasno u čemu bi se prevara sastojala, iz činjenice da sestra ne poštuje dogovor ne znači da je imala namjeru prevariti. Napisali ste da su u dogovoru u početku sudjelovali i roditelji kao budući ostavitelji pa bi se moglo tvrditi da se radilo o raspodjeli za života. Međutim, nije zadovoljena forma za takav stav: II. USTUP I RASPODJELA IMOVINE ZA ŽIVOTA Članak 105. Predak može poslom među živima ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i ostalim potomcima. Pretpostavke valjanosti ustupa i raspodjele Članak 106. (1) Ustup i raspodjela imovine valjani su samo ako su se s time suglasili sva djeca i ostali potomci ustupite-ljevi koji su po zakonu pozvani naslijediti ga. (2) Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine valjan je samo ako je sastavljen u pisanom obliku i: - ovjeren od suca nadležnog suda, ili - sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, ili - potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku. (3) Ovlaštene osobe iz stavka 2. ovoga članka dužne su pročitati ugovor i upozoriti ugovornike na posljedice ugovora. (4) Potomak koji nije dao suglasnost može je dati naknadno, u obliku iz stavka 2. ovoga članka. (5) Ustup i raspodjela ostaju valjani ako je potomak koji se nije suglasio umro prije ostavitelja, a nije ostavio svojih potomaka, ili se odrekao nasljedstva, ili je isključen iz nasljedstva, ili je nedostojan. Osim toga, darovni ugovor isključuje mogućnost da su roditelji imali stvarnu namjeru izvršiti raspodjelu za života. Jedinu mogućnost vidim da se pokuša dokazati da se zapravo radilo o raspodjeli za života koja je djelomično realizirana u drugačijoj formi tj. u obliku ugovora o darovanju, a koja nije valjana jer nisu ispunjeni ugovoreni uvjeti prema vašem ocu, a i zbog nedostatka pravne forme. Međutim, jako sam skeptičan oko mogućnosti da biste uspjeli sud uvjeriti u takvu pravnu interpretaciju, čak i ako zanemarimo bitan problem a to je dokazivanje što je stvarno dogovoreno. Minimum bi bio da roditelji potvrde da se radilo o takvoj raspodjeli, ali sigurno ne bi bilo dovoljno. Pri tome imate dvije mogućnost: - dokazivati da se radi o raspodjeli za života koja je nevaljana, što bi značilo da bi darovni ugovor kao zapravo ugovor o raspodjeli bio nevaljan ili - dokazivati da se radi o raspodjeli za života koja je valjana, ali nije realizirana, pa bi tuženika trebalo prisiliti da ispuni što je ugovoreno (isplata vrijednosti 1/3 nekretnine). U prvom slučaju bi vaš otac mogao očekivati nasljeđivanje po zakonu, dakle 1/2 u konačnici, ali ništa ne bi priječilo roditelje da sada sastave novi darovni ugovor ili sada ugovor o uzdržavanju, pa bi mogao i ostati bez ičega. Uz to bi se postavilo pitanje primanja novca za nevaljani pravni posao. Možete se pokušati posavjetovati s odvjetnikom, po mogućnosti iskusnim u takvim stvarima, ali uzmite u obzir da će većina odvjetnika rado uzeti takav postupak jer će biti složen i dugotrajan, vrijednost predmeta spora je velika (nekretnina), pa osigurava dobar prihod odvjetniku neovisno o ishodu. Dakle, inzistirajte na razjašnjenju njegovog pravnog viđenja stvari. Neovisno o svemu tome, činjenica darovanja daje vašem ocu realnu mogućnost da ishodi nužni dio po smrti svakog od roditelja. Vjerojatno će se otvoriti pitanje da li će se isplaćena sredstva uračunavati u taj nužni dio ili ne. Nužni dio bi u konačnici iznosio 1/4 ukupne nekretnine, a po hipotetskoj raspodjeli za života bi to bilo 1/3, što je razlika od cca 8,3% vrijednost nekretnine. Ako se uzmu u obzir troškovi spora i neizvjestan ishod, morate si odgovoriti na pitanje isplati li se. S druge strane, do stjecanja nužnog dijela još se svašta može dogoditi i pozitivnog i negativnog, život je nepredvidiv.

Svi rokovi za poduzimanje bilo koje pravne radnje su istekli (preko 30 godina!). Nema niti jednog razloga zbog kojeg ne bi vrijedilo načelo povjerenja u zemljišne knjige. Načelo povjerenja u zemljišne knjige upravo štiti kupca koji je kupio od osobe koja je u njih upisana kao vlasnik bez obzira na to je li ta osoba stvarni vlasnik ili nije.

Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je dvostrani pravni ugovor između stranaka, primatelja i davatelja uzdržavanja, i kao takav tiče se samo njih, tako dugo dok predmet ugovaranja nije nešto što bi pripadalo trećim osobama ili utjecalo na prava trećih osoba. Prema tome, ugovorne stranke nemaju nikakvu obavezu da ugovor daju na uvid trećim osobama. Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju prenosi se vlasništvo imovine primatelja uzdržavanja koja je navedena u ugovoru na davatelja uzdržavanja odmah, pa ako se radi o nekretninama, može davatelj uzdržavanja u zemljišnim knjigama odmah zatražiti upis prava vlasništva, ali i ne mora. Ako to ne učini, povređuje određena pravila (o naplati poreza i upisa u z.k.), ali to ne dovodi u pitanje ugovoreno. Ako se vaša sestra upisala u zemljišne knjige kao vlasnik temeljem darovnog ugovora, ne može se više upisati na istim nekretninama temeljem ugovora o dosmrtnom uzdržavanju koji bi bio sklopljen nakon darovnog ugovora jer primatelji uzdržavanja više nisu vlasnici darovanoga i ne mogu time raspolagati (osim u posebnom slučaju ako bi darovni ugovor bio opozvan ili ako bi sestra darovala isto natrag roditeljima). Može sklopiti ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, ali predmet takvog ugovora može biti samo imovina koja je još uvijek u vlasništvu roditelja. Vaša sestra uopće nije raspodijelila imovinu, jer to nije mogla učiniti budući da nije bila vlasnik nekretnine, nego su to bili roditelji. Nemojte brkati utjecaj sestre na roditelja i vašeg oca kojim ih je navela da učine to što su učinili s pravnim odnosima. Također se ovdje uopće ne radi o nasljedstvu nego o pravnim poslovima između živih ljudi. Očeva sestra i vaš otac uopće nisu mogli međusobno dijeliti imovinu roditelja, ni usmenim ni pismenim sporazumima, niti kao trenutnu imovinu niti kao buduće nasljedstvo, jer je takav dogovor ništav po zakonu. Mogla se izvršiti dioba za života budućih ostavitelja uz suglasnost svih, dakle roditelja i djece, ali isključivo u propisanoj formi. Vaša sestra je sve što je htjela provela na formalno uredan način, a vaš otac o tome uopće nije vodio računa, i zato je završilo kako je završilo. Da se razumijemo, formalnopravno vaš otac nikada nije imao nikakva prava na nekretninu živih roditelja, kao ni sestra, sve je posljedica raspolaganja roditelja imovinom u njihovom vlasništvu na način na koji su oni imali puno pravo. Pravni poslovi s nekretninama se i po zakonu i po zdravom razumu sklapaju jedino i isključivo pismenim putem, a po zakonu i u propisanoj formi, jer se tu ne radi samo o povjerenju nego i o drugim stvarima koje se usmeno ne mogu valjano uglaviti. Pa tko se može točno sjećati što je tko uopće rekao nakon nekoliko godina? Verba volant, scripta manent. Isto vrijedi i za druge poslove imalo veće vrijednosti. Ako netko to ignorira i ne vodi računa o svojim interesima, a još manje o načinu njihove zaštite, sam si je kriv i ne može očekivati da ga štiti itko drugi, pa niti država.

Darovni ugovor uz koji uknjiženo i pravo plodouživanja itd. nije isto što i ugovor o doživotnom (ili dosmrtnom) uzdržavanju. Što se tiče mogućnosti pobijanja ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju (kad bi postojao), ne može se nikome tko ima pravni interes uskratiti pravo na pobijanje takvog ugovora, pitanje je može li se uspješno pobiti (a kod ugovora o uzdržavanju to je u pravilu jako teško). Točno je da kod takvih ugovora nema nužnog dijela jer ugovoreno ne ulazi u ostavinu, dok je mogućnost potraživanja nužnog dijela pri darovanju - iako darovano u trenutku smrti ostavitelja nije njegovo - izrijekom propisana u Zakonu o nasljeđivanju, pa je takvo raspolaganje, slično oporučnom, ograničeno zakonom.

Ako je ovako kako ste napisali, neće biti dovoljni, samo gubite vrijeme i novac za pristojbu. Ostavinski sud nije mogao odlučiti o vlasništvu nego samo navesti imovinu i prava ostavitelja koja nasljednici nasljeđuju u onom stanju u kojem su bili u trenutku smrti, a vanknjižno vlasništvo je vlasništvo koje se ne može izravno upisati u zemljišne knjige bez odgovarajućeg postupka (inače ne bi bilo vanknjižno). U rješenju o nasljeđivanju sasvim sigurno ne piše da ste vlasnici te čestice niti da je premet nasljeđivanja vlasništvo te čestica niti postoji odredba kojom se nalaže z.k. odjelu da izvrši upis prava vlasništva za tu nekretninu (ponovno: ako je tako kako ste opisali). Sud je "ovjerio" to što je napisao, a ne ono što biste vi htjeli da to znači.

Ostavio je ovako kako piše u rješenju i kako ste i sami napisali, kao imovinu upisanu u katastru, dakle kao vanknjižnu imovinu, pa je rješenju u katastru i provedeno. Kako je dobivena građevinska dozvola samo na temelju posjedovnog lista, doista ne znam, ali ne bi to sigurno bio ni prvi ni jedini takav dokument ni u bivšoj ni u sadašnjoj državi da nije izdan po zakonu, a moguće je i da su u to vrijeme propisi u vezi građevinske dozvole bili drugačiji. U građevinskoj dozvoli bi vam trebalo pisati na temelju čega je izdana, ne očekujte da netko ovako preko weba pogađa što piše u dokumentu koji je kod vas. A što se tiče muteža i muljanja, kad ste već napisali o kojem se kraju radi onda razmislite bi li koji od susjeda imao koristi od ovih općinskih aktivnosti. Bi vas morti netko štel tužiti, a nema zakaj ?

Nemoguće je da u rješenju o nasljeđivanju piše da vi nasljeđujete tu česticu kao z.k. vlasništvo, ako ona u z.k. ne glasi na vašeg oca. Vjerojatno ste to naslijedili kao vanknjižno vlasništvo (upis u katastru?), a to sasvim sigurno jasno piše u rješenju o nasljeđivanju. Prema tome, s takvim se rješenjem ne možete upisati pravo vlasništva u zemljišne knjige, ali možete pokrenuti pojedinačni ispravni postupak ili podnijeti tužbu radi utvrđenja vlasništva dosjelošću. Pri tome ćete morati naći nasljednike upisanih osoba i navesti ih kao stranke u jednom od tih postupaka. Doduše, pokojnici se mogu u takvim postupcima švercati kao žive ali "nedostupne osobe" nepoznate adrese, pa im se postavlja privremeni zastupnik, ali ako sud tako nešto prihvati za upise stare 60 godina onda je to već opasno na rubu zakona. U cijeloj priči o vlasništvu općina ne igra nikakvu ulogu, ali ako ih odmah ne izbacite iz posjeda, izgubit ćete argument samostalnosti posjeda za stjecanje dosjelošću, dok bi vam uspješna zaštita posjeda upravo bila koristan argument u tom smislu. A što se općinskih "kauboja" tiče, ništa nije slučajno - ili će "proći željeznica" ili će tako "doći do vode" (ovo se slučajno doslovno poklapa, ali nije jasno gdje je stoka, i jesu li to ovce ili goveda) ili će "Indijanci biti otjerani u rezervat a njihova zemlja postati dostupna". Slijedite trag novca (a i "Cherchez le femme" može biti korisno, naročito ako je općina mala . Za početak možete saznati tko je donio odluku, dnevni redovi općinskog vijeća i zapisnici bi morali biti javni i dostupni.

"Prijepis" kao pravni pojam ne postoji, a pod tim se obično podrazumijeva prijenos vlasništva na drugu osobu upisom u zemljišne knjige temeljem nekog pravnog posla, obično darovanja, a darovati svatko može bilo kome. Dakle, otac vam može darovati kuću darovnim ugovorom. Za darovanje djetetu se ne plaća porez, a za darovanje drugoj osobi (vašem suprugu) se plaća. Za darovanje bračnom drugu se ne plaća, pa je bolje da otac daruje vama, a vi dio toga suprugu. Darovana imovina se ne smatra bračnom stečevinom, dakle ako otac daruje samo vama, vaš suprug nema vlasnički udio u toj nekretnini. Darovati vam može knjižnu i vanknjižnu imovinu, dakle takvu koja je upisana u z.k. ili nije upisana. Legalizacija s vlasništvom nema nikakve veze, njome se samo mijenja status građevine u odnosu na zakone o gradnji, ali je i preduvjet za upis građevine u zemljišne knjige ako nije upisana. Drugim riječima, ako građevina nije legalizirana, otac vam može darovati nekretninu, ali u zemljišnim knjigama će se moći izvršiti prijenos samo za ono što je tamo upisano (pretpostavljam zemljište), dok ćete upis građevine nakon toga morati ishoditi vi kao novi vlasnik, a do tada će to biti vaše vanknjižno vlasništvo. Ako vam se ne žuri, mislim da bi bilo jednostavnije da se prvo sredi stanje u zemljišnim knjigama, i nakon toga provede darovanje i upis vašeg vlasništva. Bilo bi dobro da darovni ugovor sastavi stručna osoba, pogotovo ako ga sastavljate prije upisa građevine u z.k., kako ne bi došlo do komplikacija pri upisu zbog nepravilnih formulacija u ugovoru. Što se tiče promjene podnositelja zahtjeva za ozakonjenje građevine u samom postupku ozakonjenja, mislim da je to moguće, ali nisam siguran. Ima dosta takvih informacija na stranicama Ministarstva graditeljstva, pa potražite. Možete to obavljati i tako da vam otac da punomoć za zastupanje u upravnom postupku ozakonjenja.

U slučaju da bi bila potrebna sudska zaštita, paziti na rok za tužbu koji je 30 dana od dana saznanja o smetanju, a to je ovdje istovremeno kad i početak smetanja. Bilo bi dobro da pismeno upozorenje općini bude u obliku opomene pred tužbu, a djeluje uvjerljivije ako ga pošalje odvjetnik. Također evidentirati, prikupljati i čuvati dokaze o bilo kakvoj šteti ili neugodnosti za koju bi se mogla tražiti odšteta.

Na koji način odnosno kakvim djelovanjem općina "prisvaja parcelu"?

Zatajivanje nasljednika je prilično česti "pojavni oblik" kod problematičnih ostavinskih postupaka. Na ove dvije teme imate o tome http://www.legalis.hr/forum/showthread.php/25422-Rješenje-o-nasljeđivanju-pravovaljanost-i-odgovornost-suca http://www.legalis.hr/forum/showthread.php/42236-biljeznikova-greska-moja-steta a ima još takvih tema na Legalisu, pa potražite. Što se tiče ostavine: - kod ostavine koja je u trenutku smrti ostavitelja bila u njegovom vlasništvu (a nije postojala oporuka, a koliko razumijem nije) imate pravo na zakonski dio; - da je postojala oporuka, imali biste pravo na nužni dio, - darovano se uračunava pri određivanju nužnog dijela, postojala oporuka ili ne, ali oštećeni nasljednik to mora izrijekom zatražiti. Dakle, iza oca imate pravo na zakonski dio. Budući da je otac umro prije bake, vi ste također nasljednik iza bake temeljem načela predstavljanja kao potomak svoga oca, i kao takvi ste nužni nasljednik. Budući da je baka svoju imovinu darovala, imate pravo tražiti uračunavanje dara pri određivanju nužnog dijela, a to uključuje i povrat dara do visine nužnog dijela. Rok za zahtijevanje povrata dara radi povrede nužnog dijela je 3 godine od smrti ostavitelja. Što se tiče apartmana, ta imovina se sastoji od dijela (po vrijednosti) koji pripada samo drugoj očevoj supruzi (zemljište), i bračne stečevine, dakle apartmana kao takvih. Na dio koji bi pripao ocu kao njegov dio bračne stečevine imate pravo nasljeđivanja zajedno s njegovom suprugom i ostalom djecom svoga oca (polusestrom, ako sam dobro shvatio). Nasljeđivati se može i vanknjižna imovina, a njezino postojanje se može dokazati različitim dokumentima, a dovoljna je i suglasnost sunasljednika (ako je moguća) da ta imovina postoji. Ako apartmana nema u z.k. i katastru, trebalo bi pribaviti građevinsku dozvolu i zatražiti uvid na licu mjesta. Ako nema dozvole jer je bespravno građeno, vrlo vjerojatno je podnesen zahtjev za legalizaciju što se može provjeriti kod nadležnog ureda. Ako nema niti zahtjeva za legalizaciju, onda treba razumno porazgovarati s gospođom drugom suprugom i upozoriti ju na teškoće do kojih bi moglo doći ako podnesete prijavu građevinskoj inspekciji. (Naravno, ako vam ona prepusti vaš dio, i vi biste mogli imati posla s inspekcijom.) Nasljeđivanjem vanknjižne imovine koje nema u z.k. zapravo ne nasljeđujete vlasništvo te imovine u punom smislu riječi, nego pravo da ishodite upis prava vlasništva na isti način na koji bi to mogao i ostavitelj, dakle samo dolazite u njegovu pravnu poziciju. Na naknadu srazmjernog dijela prihoda od apartmana imate pravo, ali to podliježe zastari. Da biste sva ova prava ostvarili sudskim putem, potrebno je podnijeti tužbe budući da su ostavinski postupci završili. Tužbe radi ostvarenja nasljedih prava treba podnijeti u zakonskom roku koji se računa od dana saznanja da imate pravo na nasljedstvo a to je godinu dana. Budući da niste naveli da ste podnijeli tužbe, moguće je da ste u pregovorima izgubili vrijeme i propustili rok da išta dobijete. Ako ipak niste propustili rokove za zahtijevati ostavinu, onda u pogledu izgubljene dobiti možete podnijeti tužbu da bi prestala teći zastara, a nakon toga zatražiti prekid postupka dok se ne odluči o prethodnom pitanju, a to je koliki je vaš udio u imovini koja donosi prihod. Ako niste u mogućnosti plaćati odvjetnicu, možete s njom (ili drugim odvjetnikom) ugovoriti naplatu po uspjehu, pa platiti dijelom onoga što biste ostvarili u postupcima po okončanju postupaka. To obavezno treba ugovoriti pismenim ugovorom i pri tome biti jako oprezan (ipak imate posla s "fiškalom" , bilo je u novinama slučajeva da su odvjetnici po takvim ugovorima naplatili više nego što je bila vrijednost dobivene imovine. Ako ne uspijete doći do sporazuma (što bi svakako bilo najbolje čak i da pri tome malo popustite), postupci koji će uslijediti su složeni i vjerojatno će trajati godinama (posebno u slučaju apartmana) pa zahtijevaju puni angažman odvjetnika koji ipak prelazi mogućnosti pro bono zastupanja.

Umrla osoba ne može biti nasljednik. Međutim, pitanje tko nasljeđuje u slučaju da je oporučni nasljednik umro ovisi o tome da li je oporučni nasljednik umro prije ili nakon oporučitelja. Budući da se nasljeđuje u trenutku smrti, onda na mjesto oporučnog nasljednika stupaju njegovi zakonski (ili oporučni?) nasljednici ako je umro nakon smrti oporučitelja, jer je prije toga već postao vlasnikom oporučene imovine. Ako je oporučni nasljednik umro prije oporučitelja, onda oporuka nema učinka, budući da se načelo predstavljanja odnosi samo na potomke ostavitelja (ostaviteljevi unuci stupaju na mjesto umrlog ostaviteljevog djeteta, a svoga roditelja itd.), a ne i na oporučne nasljednike. Budući da oporučni nasljednik može istovremeno biti i potomak ostavitelja, u takvom slučaju njegova djeca nasljeđuju primjenom načela predstavljanja, ali ne po oporuci nego po zakonu. Zakon predviđa i mogućnost određivanja zamjenika u oporuci koji nasljeđuje ako sam oporučni nasljednik umre prije ostavitelja, ili postane nesposoban za nasljeđivanje iz nekog razloga pri kojem se računa kao da je umro prije ostavitelja (npr. radi nedostojnosti).

Ne radi se o pravnoj znanosti nego o funkcioniranju administracije, eventualno bismo mogli reći da se radi o upravnoj znanosti. U tom smislu koji ste naveli se ipak radi (uostalom, barem su zemljišne knjige konačno na webu-u, katastar, počeo je e-predmet itd. itd.), a radi se o velikom i složenom poslu, što je izvanredan izgovor da se to radi onako kako se u Hrvatskoj i inače radi. Drugim riječima, trajat će n puta dulje nego što bi trebalo, o troškovima da ne govorimo, ali na kraju će ipak nešto biti.

Zatajivanje nasljednika je jedan od uobičajenih "pojavnih oblika" kod problematičnih ostavinskih postupaka. Imate o tome dosta tema na Legalisu, npr. http://www.legalis.hr/forum/showthread.php/25422-Rješenje-o-nasljeđivanju-pravovaljanost-i-odgovornost-suca?highlight=Kroni%C4%8DnaStranka Što se tiče kaznenog djela, u zadnjoj objavi na toj temi možete vidjeti da je Općinsko odvjetništvo prihvatilo kvalifikaciju kaznenog djela za osobu koja je kao stranka zatajila sunasljednika po čl. 303 (oznaka po starom KZ-u), ali postupak nije proveden zbog zastare, pa ne znamo bi li to i na sudu prošlo.

Nažalost ste naletjeli na takvu odvjetnicu, moguće je da je ona dobra ako imate vremena svakih nekoliko dana doći kod nje na razgovor. Međutim, ona može kao takva opstati zato što čini nešto što je u Hrvatskoj još uvijek vrlo prisutno, i zapravo je duboko ukorijenjeno u mentalitet, a to jadna razina profesionalnosti i osobne odgovornosti. U Hrvatskoj je vrlo česta pojava da vam uopće ne odgovore na mail, da se posjedovanje nečijeg broja mobitela zlorabi tako da se dotičnoga zove kad god to kome padne na pamet jer se vrijeme (radno i slobodno) uopće ne smatra resursom, a kamoli dragocjenim, i to se uopće ne smatra nepristojnim ... Također biste se iznenadili koliko je i visokoškolski obrazovanih osoba nepotpuno funkcionalno pismeno, tj. imaju ozbiljnih teškoća da razumiju napisani tekst i da se suvislo izraze u pismenom obliku, pa se često događa da se mora usmeno raspravljati (u beskonačnost) o nečemu što je je već napisano i može se tako riješiti (da ne spominjemo da iza usmenih dogovora ne ostaje nikakva dokumentacija, što znatno povećava mogućnost nesporazuma, a o zloporabi da ne govorimo). Jasno je da se takvi mailom ne mogu koristiti, a dodajte tome i slabo znanje korištenja računala itd. itd. Takva nepismenost je manje prisutna kad se radi o humanističkim ili društvenim strukama (dok je npr. među tehničkima nevjerojatno prisutna čak i kad je riječ o onima koji su završili najbolje fakultete, tu često manjkaju i najelementarnije komunikacijske vještine), ali je ima i među takvim stručnjacima više nego što bi smjelo biti. (U biti upravo te naše radne karakteristike su u temeljima naše krize jer dovode do neučinkovitosti, a njihova politička pojavnost je tek druga pojavna razina, ali nije to ovdje tema.) Nažalost jedino što možete učiniti je da pod hitno povučete punomoć za zastupanje (poštanskom pošiljkom s povratnicom ili barem preporučeno, u Hrvatskoj se mail još uvijek ne smatra službenim dopisom, čak niti ako sadrži digitalni potpis), a najvažnije je da odmah obavijestite sud i sve druge institucije, ako ih je bilo, gdje vas je odvjetnica zastupala o povlačenju punomoći, te zatražite određeni rok da odredite drugog punomoćnika. Ako je odvjetnica u nečemu pogriješila, Zakon o parničnom postupku koji se, vjerujem (nemam osobnog iskustva s mirenjem), na odgovarajući način primjenjuje i za zastupanje u mirenju vam donekle omogućuje da to opozovete, ovisno o tome je li postupak okončan ili nije. Član 93. Stranka može izmijeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika na ročištu na kome je ta izjava dana. Ako je punomoćnik priznao koju činjenicu na ročištu kome stranka nije prisustvovala ili je koju činjenicu priznao u podnesku, a stranka to priznanje kasnije izmijeni ili opozove, sud će cijeniti obje izjave prema članu 221. stavku 2. ovog zakona. Pogledajte i druge članke od 89. nadalje, koji se odnose na punomoćnike. Nakon toga ćete vjerojatno morati potražiti drugog odvjetnika, budući da niste u mogućnosti sami se zastupati, ali tu vam samo mogu poželjeti bolju sreću. Što se tiče računa, možete odvjetnicu prijaviti poreznim vlastima, ali vi sami od toga nećete imati neke koristi. Možete joj ne platiti i pustiti da vas tuži, ali bi vas i to moglo koštati jer bi ona mogla svoje znanje upotrijebiti da uspješno prikaže da su računi i puno veći nego što jesu. Ako se mislite obratiti i Odvjetničkoj komori ili bilo kojoj drugoj instituciji, samo se pismeni dopis poštom ili izravno urudžbiran smatra službenim dopisom, ali vam niti to ne garantira da će vam odgovoriti.

Povećanje broja predmeta ima multiplicirajući učinak, što smo vidjeli u prošlosti. Kad se neki problem ne rješava, dolazi do pokretanja novih postupaka između istih stranaka koji su formalno zasebni sporovi ali se u biti odnose na isti problem (npr. smetanje posjeda/činidba/naknada/ovrha...) Postoje mnogi kojima se neučinkovitost pravosuđa isplati pa generiraju probleme jer znaju da neće biti sankcionirani. No, vjerojatno je i obratno. Smanjivanjem broja predmeta odnosno povećanjem učinkovitosti ukida se multiplicirajući učinak, i destimuliraju se oni kojima je ulazak u spor zapravo način ucjene suprotne strane. To bi značilo da bi pad broja neriješenih predmeta - ako je doista rezultat porasta učinkovitosti a ne statistički trik - trebao ubrzavati, tj. stopa pada bi trebala biti sve veća. Živi bili pa vidjeli.

Hvala, ali ovdje se također vidi samo tekst koji je i Matrix citirao, a ne vidi se kako je do isključenja došlo i da li se radi o ukidanju priključka ili privremenoj obustavi isporuke električne energije, te koji su koraci prethodili isključenju. Možda to i nije važno, ali bilo bi zanimljivo vidjeti je li ili nije. Naime, kad bi svako isključivanje podlijegalo zaštiti posjeda, onda bi odredbe Zakona o tržištu električne energije, a one se u pravilu nalaze i u ugovorima s krajnjim korisnicima i/ili općim uvjetima, bile bez učinka. Treba uočiti da se u Zakonu za neplaćanje, pa čak i neovlašteno korištenje, koristi termin obustava isporuke (instalacija ostaje, ali se privremeno ne isporučuje električna energija), što nije isto što i isključivanje (prekid veze s distributivnom mrežom).

Nažalost nemam pristup cijelom tekstu presude, ali mi se čini da se ovdje ne radi o privremenom isključenju zbog dugovanja, dakle ugovorenoj sankciji zbog neispunjavanja ugovorene obaveze, nego o trajnom isključenju vezanom uz promjene statusa korisnika (posjednik/posredni posjednik ...). Na Iusinfo imate ovaj izvod iz te presude: Korištenje električne energije ne može biti samostalni predmet posjedovne zaštite iz razloga što se posjedovna zaštita korištenja električne energije može ostvariti jedino zaštitom posjeda stvari u funkciji kojoj služi. Naime, isključenjem zbog dugovanja ne ukida se priključak kao takav, pa niti mogućnost snabdijevanja električnom energijom. Ali bez cijelog teksta mogu samo nagađati.

Radijske frekvencije se ne mogu uspoređivati sa zrakom jer su ograničeni prirodni resurs (kao i pitka voda) pa mora postojati neki sustav koji će kontrolirati njihovu uporabu da ne bi došlo do situacije da se uopće ne mogu koristiti, kao što se i voda mora zaštiti od zagađenja. Štoviše, radijske frekvencije su iskorištene u puno većoj mjeri nego raspoloživa pitka voda (na sreću).A logično je da onaj tko pase na općinskoj livadi to i plati. Što se zraka tiče, on nije neograničen ali za sada, više-manje, ne prijeti nestašica. Međutim, kad bi prijetila nestašica bilo bi nam sasvim logično da se naplaćuje. Ako Brazil posiječe Amazoniju, i te kako ćemo se boriti da to (netko) plati. U biti naknade za zagađenje u onom dijelu u kojem se odnose na zrak i nisu ništa drugo nego "porez na zrak", samo se drugačije zovu.

U ugovoru piše da je korisnik dužan omogućiti pristup instalaciji. Budući da je korisnik to dužan učiniti, onda to ne može učiniti davatelj usluge samovoljno jer kad bi tako bilo onda ne bi bilo potrebno ugovoriti obavezu korisnika, odnosno ne bi bio korisnik taj koji omogućuje pristup. A budući da je ta obaveza ugovorena, onda se u slučaju nepoštivanja ugovora davatelj usluge može obratiti sudu da se korisnika prisili da učini što je dužan.