Jump to content
G-man

Uzdržavanje maloljetnog djeteta - pitanje zastare

Preporučene objave

Obzirom na činjenicu da postoji dosta prijepora po pitanju zastare uzdržavanja maloljetnog djeteta, kako u mnogobrojnim izvorima dostupnima na Internetu (stručni članci, portali, mišljenja i sl.), čak i među samom strukom te posljedično i raznolikom sudskom praksom, ovom temom pokušao bih prezentirati svoje viđenje naslovnog instituta, u nastojanju da bude od pomoći drugima, kao i povod možebitnoj konstruktivnoj raspravi.

 

Iz tog razloga izdvojenu temu ostavljam otvorenu. Napominjem kako je sljedeći tekst isključivo moje mišljenje, kojeg ću pokušati argumentirati.

Pitanje zastare uzdržavanja (općenito gledajući) uređeno je u dva zakonska izvora – Obiteljski zakon te Zakon o obveznim odnosima.

 

Po mom mišljenju, potrebno je razlikovati dvije vrste slučajeva –

 

1. u kojima ne postoji sudska odluka o određenoj obvezi uzdržavanja, i

 

2. u kojima postoji sudska odluka o određenoj obvezi uzdržavanja.

 

U prvom slučaju, mjerodavan je Obiteljski zakon, točnije njegov čl. 209., koji glasi –

 

(1) Roditelji su dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete.

(2) Roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan je djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe.

(3) Tražbina djeteta iz stavka 2. ovoga članka prema roditelju koji ga nije uzdržavao, zastaruje za vrijeme od 5 godina od dana nastanka obveze.

(4) Smatra se da je obveza uzdržavanja za pojedini mjesec nastala koncem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati.

 

Potrebno je obratiti pozornost na odredbu stavka 3. (podebljano), u kojem Obiteljski zakon jasno ističe kako potraživanje uzdržavanja djeteta prema roditelju, koji ga nije uzdržavao, zastaruje za vrijeme od 5 godina od dana nastanka obveze. Navedena odredba predstavlja iznimku od načela obiteljskog prava, još tamo iz rimskog prava – načela nemo pro praeterito allitur, odnosno „nitko se ne hrani za prošlo vrijeme“.

 

Navedena iznimka uvedena je u naš pravni sustav Izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona iz 2007. godine, a evo što je predlagatelj istaknuo vezano uz tu promjenu u obrazloženju Nacrta konačnog prijedloga zakonskih izmjena i dopuna –

 

„U članku 209. novim se odredbama stavaka 2. do 4. izrijekom odstupilo od načela nemo pro praeterito allitur. U novom stavku 2. proširuje se dužnost roditelja da uzdržavaju svoju djecu kao dio sadržaja roditeljske skrbi. Tom bi se odredbom omogućilo djetetu koje neosnovano nije dobivalo uzdržavanje od odvojenog roditelja, da neisplaćene naknade potražuje retroaktivno od dana nastanka obveze, a ne kao do sada od trenutka podnošenja tužbe. Novim stavkom 3. određuje se zastarni rok od 5 godina za utuženje tražbina po osnovi uzdržavanja kao rok primjeren pravnoj sigurnosti.“

 

Objasnimo sada ovu odredbu na primjeru (jer se tako najlakše uči) - uzmimo situaciju djeteta, koje ima 4 godine i nema sudske odluke o određenoj obvezi uzdržavanja. Ukoliko takvo dijete odnosno njegov zakonski zastupnik/-ica u njegovo ime podnese tužbu, moći će potraživati uzdržavanje retroaktivno od početka nastanka obveze (što bi bilo najranije od rođenja, jer dijete ima 4 godine ili od prestanka obiteljske zajednice, ukoliko je ona postojala, pa prestala) do dana podnošenja tužbe (tzv. zaostatak), te jasno buduće obroke uzdržavanja, koji će dospijevati mjesečno nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta. Obratite pozornost kako rok od 5 godina iz čl. 209. st. 3. Obiteljskog zakona, ovdje ne može doći u obzir budući dijete ima 4 godine, a obveza uzdržavanja ne može nastati nikako prije rođenja djeteta (odnosno prestanka obiteljske zajednice).

 

Uzmimo sad identičnu situaciju, ali da dijete ima 9 godina i nema sudske odluke o određenoj obvezi uzdržavanja. Ukoliko bi takvo dijete (odnosno njegov ZZ) podnijelo tužbu, moglo bi potraživati uzdržavanje retroaktivno maksimalno 5 godina unatrag računajući od dana podnošenja tužbe, dakle od svoje 4. godine do dana podnošenja tužbe (tzv. zaostatak) te jasno buduće obroke uzdržavanja koji će dospijevati mjesečno nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta. Na ovom primjeru vidimo da je rok od 5 godina dolazi u primjenu.

 

E, sad – neki ističu kako je ova odredba Obiteljskog zakona u određenoj koliziji sa odredbama Zakona o obveznim odnosima. Glede navedene dvojbe, mišljenja sam da odredbe ZOO-a nemaju primjene u konkretnom slučaju obzirom Obiteljski zakon u odnosu na ZOO stoji u odnosu lex specialislex generalis, pa vrijedi načelo lex specialis derogat legi generali (poseban zakon derogira opći zakon), uz napomenu kako to vrijedi isključivo za uzdržavanje maloljetne djece, ne i druge vrste uzdržavanja, što proizlazi iz samog teksta Obiteljskog zakona.

 

Na kraju, dajem dvije sentence naše pozitivne sudske prakse, koje govore u prilog iznesenog mišljenja :

 

VSRH Rev 667/11-2 – „Prema pravnom shvaćanju ovoga suda obveza roditelja da plaćaju odnosno daju uzdržavanje za svoju malodobnu djecu nastaje u trenutku rođenja, te su roditelji u smislu odredbe čl. 209. st. 1. OBZ dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete.

 

Dakle, obveza uzdržavanja za roditelje nastaje rođenjem djeteta, te po mišljenju ovoga suda nije od važnosti da li je tuženik znao da je otac djeteta ili to nije znao, odnosno da li je on naknadno utvrđen ocem pravomoćnom sudskom odlukom.

U konkretnom slučaju tuženik nije uzdržavao mldb. tužitelja od njegova rođenja, već je isti počeo plaćati uzdržavanje od trenutka kada je podnesena tužba radi utvrđivanja očinstva pa nadalje.

 

Tuženik nije živio s mldb. tužiteljem, pa bez obzira što je isti naknadno utvrđen ocem sudskom odlukom, isti je dužan platiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i za posljednjih 5 godina od dana nastanka obveze u smislu odredbe čl. 209. st. 2. OBZ.“

 

ŽS Bjelovar Gž 1580/09-2 – „Istina, u momentu podnošenja tužbe (4. siječnja 2007. godine), prema odredbama tada važećeg Obiteljskog zakona (NN broj 116/03, 17/04 i 136/04 – u daljnjem tekstu: ObZ/03), tužiteljica doista ne bi bila ovlaštena tražiti uzdržavanje za vremensko razdoblje prije podnošenja tužbe. No međutim tijekom postupka, i to dana 1. siječnja 2008. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona (NN broj 107 /07 – u daljnjem tekstu ZID ObZ/07), a odredbom čl.9. toga zakona nadopunjena je odredba čl.209. ObZ/03, i to na način da je novim st.2. navedenog članka propisano da roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan je djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe. Nadalje, novom nadodanom odredbom st.3. istog članka je propisano da tražbina djeteta iz st.2. ovoga članka prema roditelju koji ga nije uzdržavao, zastarijeva za vrijeme od 5 godina od dana nastanka obveze, a odredbom st.4. istog članka je propisano da se smatra da je obveza uzdržavanja za pojedini mjesec nastala koncem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati. Glede primjene navedene novelirane odredbe čl.209. ObZ/03 od posebnog je značaj odredba čl.60. ZID ObZ/07, kojom je izričito propisano da se odredba čl.9. tog zakona, kojom je nadopunjena navedena odredba čl.209. ObZ/03, primjenjuje i na odnose koji su nastali prije stupanja na snagu toga zakona.

Prema tome, upravo temeljem navedene zakonske odredbe tužiteljici pripada pravo potraživanja neplaćenog uzdržavanja i za vremensko razdoblje prije podnošenja tužbe, s tim da je tužiteljica taj zahtjev postavila samo za razdoblje od pet godina prije podnošenja tužbe, što znači da prigovor zastare, da je i istaknut od strane tuženika, ne bi bio osnovan jer utužena tražbina se ne odnosi na vremensko razdoblje koje je, u smislu novelirane odredbe čl.209.st.3. ObZ-a, obuhvaćeno zastarom.“

No, da stvari nisu tako jednostavne (čak i među strukom) i da se može izvlačiti i drugačiji zaključak (posebice onaj vezan uz zastoj zastare), stoji u Primjedbama Pravobraniteljice za djecu danima na prijedlog novog Obiteljskog zakona (str. 13.).

Druga situacija odnosi se na slučajeve kada postoji obveza uzdržavanja određena sudskom odlukom. Ovdje naravno vrijede odredbe čl. 233. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi –

 

(1) Sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

(2) Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.

 

Također, vrijedi i odredba čl. 235. ZOO-a, prema kojem zastara ne teče (među ostalim) između roditelja i djece, tako dugo dok traje roditeljsko pravo, tako da bi spomenuti rokovi iz čl. 233. ZOO-a (10 i 3 godine), a vezano uz ovrhu (prisilnu naplatu) dosuđenog potraživanja uzdržavanja počeli teći prestankom roditeljskog prava nad djetetom (u pravilu nastupom punoljetnosti djeteta). U tom kontekstu, postoji i odluka USRH-a broj U-III-2053/2005 od 16/09/2009 .

 

Ukoliko bi se u slučaju postojanja sudske odluke kojom je određena obveza uzdržavanja roditelja, desila situacija da roditelj, unatoč odluci, ne plaća uzdržavanje, po mom mišljenju treba razlikovati dvije vrste potraživanja –

 

a) zaostatak uzdržavanja (dosuđeni iznos do dana podnošenja tužbe, koji je brojčano ukupno specificiran – primjerice 50.000,00 kn), te

 

b) budući obroci uzdržavanja nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta, koji su specificirani isključivo visinom mjesečnog iznosa uzdržavanja (primjerice 1.200,00kn).

 

U slučaju tzv. zaostatka uzdržavanja, nema spora da se primjenjuje 10-godišnji zastarni rok, specificiran odredbom čl. 233. st. 1. ZOO-a, a koji bi imajući u vidu zastoj zastare za potraživanja među roditeljima i djecom (dok traje roditeljsko pravo), počeo teći danom punoljetnosti djeteta (odnosno prestankom roditeljskog prava), stoga bi se dosuđeni zaostatak uzdržavanja (50.000,00 kn), ponavljam iznos dosuđen do dana podnošenja tužbe za uzdržavanje, mogao tražiti ovrhom sve do maksimalno djetetovih navršenih 28. godina života.

 

U drugom slučaju, glede ovrhe nenaplaćenih obroka uzdržavanja nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta, mišljenja sam da u primjenu dolazi odredba čl. 233. st. 2. ZOO-a, obzirom obveza (budućih, tj. nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta, obroka) uzdržavanja ima karakter povremene tražbine, sukladno odredbi čl. 226. st. 1. ZOO-a, a koja proistječe iz sudske odluke kojom je utvrđena obveza uzdržavanja. Naime, sud kod određivanja obveze uzdržavanja određuje roditelju da plati zaostatke (ako ih naravno ima i ako su zatraženi), ujedno ga obvezuje da redovito plaća i buduće mjesečno dospjele obroke uzdržavanja, a na temelju utvrđene obveze uzdržavanja. Dakle, ti budući obroci uzdržavanja (nakon podnošenja tužbe), proistječu iz same odluke suda o utvrđenoj obvezi uzdržavanja, dospijevaju mjesečno i stoga, po mom mišljenju, imaju karakter povremene tražbine, za koje vrijedi 3-godišnji zastarni rok.

 

Idemo i ovo pokušati razjasniti kroz primjer – dijete od npr. 9 godina tužilo je roditelja za uzdržavanje i dobilo presudu kojom je utvrđeno da je roditelj na ime zaostataka uzdržavanja (dakle od djetetove 4. godine života do podnošenja tužbe) dužan platiti 50.000,00 kn, a da je dužan i ubuduće plaćati mjesečni obrok uzdržavanja u visini od 1.200,00 kn. Roditelj nije platio ama baš ništa, ni zaostatak ni daljnje obroke uzdržavanja

 

Primjera radi, dijete u dobi od recimo 16 godina odluči ovrhom naplatiti dugovano od roditelja, i uspjet će bez problema učiniti to, i u odnosu na zaostatak uzdržavanja i u odnosu na obroke uzdržavanja nakon podnošenja tužbe, jer kao što čl. 235. st. 1. ZOO-a ističe, zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, a u dobi od 16 godina traje (v. već spomenutu odluku USRH-a broj U-III-2053/2005 od 16/09/2009).

 

Uzmimo sad isti primjer, ali da dijete ima 26 godina i u međuvremenu nije ništa poduzimalo po pitanju naplate ni zaostatka ni obroka uzdržavanja nakon podnošenja tužbe. U odnosu na zaostatak uzdržavanja (50.000,00 kn), zastara i dalje nije nastupila obzirom na 10-godišnji zastarni rok, a koji je počeo teći danom kad je dijete napunilo 18 godina (dakle, zastara bi nastupila danom kada bi dijete napunilo 28 godina života). Međutim, u odnosu na ove obroke uzdržavanja nakon podnošenja tužbe, istekao je 3-godišnji zastarni rok za njihovu naplatu, i to danom kada je dijete navršilo 21 godinu života.

 

Napominjem kako je ovo moje razmišljanje na temu ovog instituta, i ne kažem da je jedino moguće (jer ima i suprotnih primjera), zato i pozivam druge naše stručne korisnike da se uključe u temu i iznesu svoje viđenje te ga argumentiraju, sve u svrhu pomoći našim korisnicima i posjetiteljima.

 

Također molim da u ovoj temi ne postavljate pitanja, koji se tiču konkretnih slučajeva, jer će time tema izgubiti smisao. Zahvaljujem na razumijevanju.

Podijeli ovu objavu


Link to post
Podijeli na drugim stranicama
Posjetitelj
This topic is now closed to further replies.



×