Sramoćenje

[Dalibor5]

Krajem devedesetih, moj otac i stric su imali zajedničkog prijatelja, koji je radio u jednoj firmi. Često puta im se hvalio kako je smislio plan kako da "legalno" potkrada firmu, a da ga pritom nitko ne otkrije.

Moj otac i stric mu isprva nisu vjerovali, jer su mislili da nije ni pametan ni sposoban za takvo nešto. No 4, 5 godina nakon toga, taj prijatelj je kupio apartman, te im se hvalisao da ga je kupio novcem zarađenim "legalnim" potkradanjem firme.

Moj otac i stric su mu tada sve povjerovali, jer su bili uvjereni da si on to sam samo sa svojom plaćom ne može priuštiti.

 

Prošle godine na jednoj fešti, taj "prijatelj" je počeo provocirati mog oca i strica, da su lopovi i lažljivci. Oni su se naravno branili, te su u jednom trenutku spomenuli njegovu "legalnu" krađu.

 

Sada im taj isti "prijatelj" prijeti tužbom za sramoćenje.

Zanima me ako to dođe do suda, da li oni mogu biti optuženi, iako ga nisu imali namjeru osramotiti, već su samo branili svoj obraz istinom. Odnosno govorili su samo ono u šta ih je ON SAM uvjerio da je istina?

[G-man]

Ovo djelo bi se progonilo privatnom tužbom, a tu je pitanje koliko daleko ovaj "prijatelj" to misli tjerati.

 

Ali, u načelu, mogli bi odgovarati itekako, jer u našoj sudskoj praksi već je prihvaćeno stajalište kako se nitko ne može pozvati na nužnu obranu kao razlog isključenja protupravnosti u slučaju verbalnih delikata (a vidim da u tom smjeru idete).

 

Kod ovog djela problem po optuženika je i taj što je on taj koji mora dokazivati istinitost navoda koje privatni tužitelj smatra sramotnim, dakle dolazi do pomaka tereta dokazivanja na optuženika, i tu je on doista u nezavidnoj situaciji (osim ako može jasno dokazati svoje navode).

[Dalibor5]

Sramoćenje Članak 148.

 

(3) Nema kaznenog djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka ako počinitelj dokaže istinitost činjeničnih tvrdnji koje je iznosio ili pronosio ili postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući u dobroj vjeri, povjerovao u njihovu istinitost.

 

Znači li to ako otac i stric uspiju dokazati da su imali ozbiljan razlog da povjeruju u prijateljevu priču, onda se oslobađaju krivnje?

 

Još jedno pitanje.

Kad uvrijeđeni uzvrati uvredu, onda obje strane na sudu bivaju kažnjene ili oslobođene kazne. A kad osramoćena ili oklevetana osoba uzvrati sramoćenjem ili klevetom onda se kažnjava samo osoba koja je u ovom slučaju tužena.

Zašto je tome tako?

 

Također sam pronašao zanimljiv znanstveni članak Tomislava Kosa-Nužna obrana kod kaznenih djela protiv časti i ugleda.

U kojem piše da je nužna obrana teoretski i pravno moguća ali da se u praksi baš i ne provodi.

[G-man]

Sramoćenje Članak 148.

 

(3) Nema kaznenog djela iz stavka 1. i 2. ovoga članka ako počinitelj dokaže istinitost činjeničnih tvrdnji koje je iznosio ili pronosio ili postojanje ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući u dobroj vjeri, povjerovao u njihovu istinitost.

 

Znači li to ako otac i stric uspiju dokazati da su imali ozbiljan razlog da povjeruju u prijateljevu priču, onda se oslobađaju krivnje?

 

Trebaju ili dokazati istinitost svojih tvrdnji (tzv. prigovor istine odnosno exceptio veritatis) ili postojanje ozbiljnog razloga, a temeljem kojeg su, postupajući pritom u dobroj vjeri, povjerovali u istinitost činjeničnih navoda koje su iznosili. Ovo drugo vam, barem po meni, neće doći u obzir, tako da ostaje ovaj prigovor istine.

 

Kad uvrijeđeni uzvrati uvredu, onda obje strane na sudu bivaju kažnjene ili oslobođene kazne. A kad osramoćena ili oklevetana osoba uzvrati sramoćenjem ili klevetom onda se kažnjava samo osoba koja je u ovom slučaju tužena.

Zašto je tome tako?

 

Moje mišljenje je da je to, u načelu, iz razloga neposrednosti odnosno direktnosti, koje postoji kod uvrede, a koje kod sramoćenja/klevete u pravilu ne postoji budući se činjenični navodi koji se odnose na drugu osobu iznose pred trećim (ne i pred njom, ponavljam u pravilu). Konačno, protu-uvrede su vrlo česte, dok kod teškog sramoćenja to baš i nije tako čest slučaj.

 

Opet, nema zapreke da i vi uzvratite privatnom tužbom za teško sramoćenje za njegove izrečene opaske o vama.

 

Također sam pronašao zanimljiv znanstveni članak Tomislava Kosa-Nužna obrana kod kaznenih djela protiv časti i ugleda.

U kojem piše da je nužna obrana teoretski i pravno moguća ali da se u praksi baš i ne provodi.

 

U teoriji, razlozi isključenja protupravnosti, uključujući i nužnu obranu, dolaze u obzir kod doslovno svakog kaznenog djela koje imamo normirano. Praksa je druga priča, a sukladno našoj praksi, kako sam i ranije napisao, bilo je već pozivanja na nužnu obranu, ali je iste navode sud odbio. Upravo na tragu te prakse, verbalni delikti imaju i posebno normirane razloge isključenja protupravnosti, kao nastojanje zakonodavca da sudu olakša pitanje eventualna pozivanja optuženika na iste. A svaki slučaj je ionako svijet za sebe i sud je dužan procijeniti jesu li ostvareni ti uvjeti ili ne.

[Dalibor5]

Puno vam hvala na opsežnim odgovorima.

 

Imao bi još samo jedno pitanje.

Koliko dugo se kod privatne tužbe u prosjeku čeka na poziv za prvo ročište (u Zagrebu)?

[G-man]

Nema vam tu pravila. Okvirno računajte cca 6 mjeseci, ali i to je upitno.

[Ruby_Danderfluff]

Slažem se, oko 6 mjeseci je moguće, ovisno o trenutnoj pretrpanosti suda i suca kojemu će predmet biti dodijeljen u rad.

[Dalibor5]

Znači 6 mjeseci ili više. A postoji li neki vremenski rok do kojeg sudski proces mora započeti, ili se čekanje može produžiti u nedogled?

[G-man]

Sukladno čl. 527. ZKP-a, prvo bi se odredio rok za pokušaj mirenja među strankama, a ako to u tom roku ne uspije, tada postoji rok od mjesec dana od isteka tog roka u kojem se mora zakazati ročište radi prethodnog razrješavanja stvari.

 

No, za ovu prvu odluku (mirenje), zakon rok ne propisuje.

[Dalibor5]

Znači takva je procedura.

Hvala vam još jednom na odgovorima.