newbie

Molim napraviti peticiju da se taj članak uvrsti u Obiteljski zakon! Kao, npr. prevencija razvoda hrvatskih obitelji, te svekolika pomoć jadnim muškarcima dok im je ženica trudna ili friško rodila. Vjerujem da bi potpisa bilo dovoljno i za predsjadnički mandat s još neviđenim odazivom birača. Unbelivable! :bonk: PS. Ček' malo da kome ženica nađe drugog dok je on trudan (recimo od posla)...

2. Razvod braka Članak 42. (1) Razvod braka može tužbom zahtijevati bračni drug, a oba bračna druga sporazumnim zahtjevom. (2) Bračni drug nema pravo na tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši godinu dana života. Dakle, sporazumno se mogu razvesti i prije. no, tko zna bi li pristao na to ili ne. Članak 43. Sud će razvesti brak: 1. ako utvrdi da su bračni odnosi teško i trajno poremećeni, ili 2. ako je od prestanka bračne zajednice protekla godina dana, ili 3. ako oba bračna druga sporazumno zahtijevaju razvod bra­ka. Dakle, dokaz o preljubu može služiti u svrhe dokazivanja trejno i teško poremećenih odnosa, ali u krajnjoj konsekvenci nije presudan. Dovoljno je da su nepomirljivi. Ako jesu. Kako bilo, sporazmno ili ne, ako se na to odluče (ili odluči samo jedno od njih) morat će proći i postupak mirenja pred posredovateljem, obično czss-om.

i djeca su mali ljudi. Neće to tek postati nego već jesu. I sa obrambenim mehanizmima i potrebim vremenom da nešto prihvate, a to ne ide preko noći. Iako su moji svaki put bili umireni i stabilni, ipak su svako nekoliko dana nešto pitali... I imala sam osjećaj da jednostavno od mene traže potvrdu da ih tata voli, da ih mama voli, jednako kao i prije i da se našim razdvajanjem u tom dijelu ne zbiva promjena. Koliki je udio očeve nekooperativnosti, otvorenog optuživanja mame, emocionalne ucjene da neće više imati oca, a koliko je u pitanju sam proces, zaista ne bih znala, ali je potrajalo par mjeseci. Završilo je u humorističnom stilu. Tipa, kad najmlađa sjedi na wcu i viče od tamo: -mamaaaaaa! -Evo sad ću! (jer se zna zašto me zove, "velika cura je sa 3,5g bila, ali ne toliko da sve može sama) -Nije to nego da te pitaaaam: moze li tata zivjeti bez zene? -Može, veliki je dečko. -A mozes li ti zivjeti bez muzaaaa? -Pa vidiš da mogu! -Onda mi dođi oblisati g... Iznosim samo primjer kako vrlo mala djeca razmišljaju o nama, svakom ponaosob, kao da su veliki...

Ovaj predhodni moj odgovor, molim te, nemoj shvatiti kao savjet, već samo iznošenje jednog od iskustava.

Ja to nisam radila... Ono što sam napravila, a savjetovala sam se s dječjim psiholozima predhodno jer me brinulo kako će to prihvatiti malci (3 i 5,5 godina ored 2 godine) a za veće cure sam znala i sama, uostalom, posredovanje sam zatražila tek kad sam nakon razgovora s njima shvatila da su za to vrlo spremne i dapače, i njima je dosta svega... Objasnila sam malenima kako mama i tata više neće živjeti zajedno, kako će živjeti s mamom ali će i biti s tatom kad god se dogovorimo. Okice su im bile prilično raširene, ali to je jedna od očekivanih stvari, no umirili su se tog trena kad sam u podužem razgovoru im objasnila da to što mama i tata više ne žele biti zajedno, nikakve veze nema s tim koliko mama ili tata voli njih. I da ako mama ne želi više biti s tatom nema veze s tim koliko mama NJIH voli. I da ako tata više nije s mamom to nikako ne znači da tata NJIH manje voli. Jer, mama ih voli najviša na svijetu. I tata ih voli najviše na svijetu. A to što tako nije više i između mame i tate nema utjecaja na ljubav prema njima. I zaista je tako i bilo, bili su vrlo stabilni. Rado su išli tati i veselili se kad bi došao po njih, istrčavali iz auta i vješali se meni oko vrata kad bi ih vraćao. istina da tata nije bio baš kooperativan u tom smislu, što bi bio najblaži izraz za "vi nikad više nećete imati tatu a to vam je kriva mama" i sl. ispadi, no upornošću, dobrim dječjim psihologom u preventivne svrhe unaprijed zatraženog kao podršku za slučaj svega što meni može promaknuti, nekim sustavnim nepreskakanjem i elementarnim povjerenjem djece da mogu samnom pričati o svemu a bez osuđivanja ikog, sve smo požare za sada pogasili na vrijeme. Takav je bio naš početak odvojenog života.

Ako od czss-a dobiješ privremeno rješenje do pravomoćne sudske odluke, možeš s tim papirom prijaviti djetetu drugu adresu, a samim time je dalje nadležan i drugi područni ured czss-a i sud, obzirom da se radi o većim relacijama...

Obzirom da sudovi nisu brzi, a naročito sada kad predstoji kolovoz i kolektivni godišnji im pa rješavaju samo ono što se progura kao "hitno", pogasiti se vatrau može na malo brži način a da sve bude ok i da se ne dovodi u situaciju da dijete neprijavljeno živi negdje, a roditelj je odgovoran (ovo iz predostrožnosti, obzirom na ono što smo imali za čuti glede roditelja majke): obratiti se czss-u zamolbom za privremenim rješenjem o povjeravanju djeteta. Ne postoji za to obrazac, već se piše u stilu dopisa. Navedu se razlozi kao npr. da majka želi odseliti sa dosadašnje adrese, na kojoj živi s djetetom ali ne u izvanbračnoj zajednici s ocem djeteta koja je raskinuta tada-i-tada, te moli da joj se povjeri dijete ( na skrbništvo, jer to ni ne mogu) na zajednički život i brigu jer realno tako i jest već toliko-i-toliko, te da slijedom navedenog do pravomoćne sudske odluke bude njegov z.z. Ako se može "pogurati" ili soc. radnik ima sluha, a mogao bi imati, sve bi moglo biti gotovo u manje od mjesec dana, a pravomoćno je po isteku 15 dana. Bez obzira žalio se otac na to ili ne, a bit će obaviješten od centra i pozvan, ali se moguće neće ni odazvati, zžalba ne odgađa ovrhu, pa neće biti problema oko prijavljivanja djeteta bez očevog potpisa. Inače, bez toga su mnoge stvari komplicirane, neke radnje u bolnici glede djeteta također zahtjevaju potpis oboje roditelja i sl, a čemu komplicirati kad može biti i jednostavnije, naročito ako otac nije u kontinuiranom kontaktu s djetetom.... PS. Molim da se uoči razlika između povjeravanja djeteta i skrbništva, jer prvo je lakše i normalno da se dobije kada dijete živi s jednim, a skrbništvo bi značilo da je onaj drugi lišen prava i dužnosti roditelja, umro i sl... a to ne ide baš tako jednostavno osim u slučaju da se taj drugi roditelj ne pojavljuje dugo u ni jednom obliku: ni likom ni financijski.

...a argumenata ima sasvim dovoljno, ako ne i previše...

Roditelj jesu z.z. maloljetnog djeteta, samo napominjem da nemam pojma je li kod izvanbračne djece traže pristanak oboje ili po nekom automatizmu je to majka jer dijete s njom i živi, što bi i bilo logično. Ništa drugo...

Kad smo već kod preseljenja, pri prijavljivanju boravišta ili prebivališta će ti trebati i prisutan vlasnik, sa vlasničkim listom, indetifikacijskim ispravama, formularom, ugovorom o najmu (ili da živite tamo bez naknade) ili osobno ili uz javno bilježničke papire namjenjene tome....

Ma mislim da kad dijete nije "bračna stečevina" ide sve jednostavnije nego u suprotnom slučaju. Maloljetnoj djeci su z.z. roditelji za trajanja braka, ili jedno s kojim žive. A to si ti jer otac s djetetom ni nije. Treba li kakva dodatna verifikacija, obzirom da nije u pitanju brak, a i obzirom na onaj članak da roditelji bez obzira živjeli ili ne živjeli zajedno... blablabla, e to nemam pojma. Ne bi bilo logično da je to neki problem ili upitna stvar. Kako bilo, na PU pitaju potpis oboje za prijave ili neki papirić sa štambiljem koji potvrđuje kako to nije potrebno.

Isključivo skrbništvo, tj. status samohrane majke, ako otac ne ostvarije niti jedno od prava ili dužnosti... Biti z.z. djeteta s kojim živite je lakši dio priče i jednostvanije i brže provediv. Kao takva, između ostalog, možete bez problema prijaviti mu novu adresu bez očevog potpisa suglasnosti na PU.

ako sam dobro razumjela, dijete je rođeno u izvanbračnoj zajednici, koja je i prestala postojati, živi s majkom (nije evidentirano drugo), koja je i njegov zakonski zastupnik? Ne znam imate li kakav papir kojim su uređene obveze oca... Ako je "tužba za dobivanje skrbništva" podrazumijevala lišavanje oca prava i dužnosti iz sadržaja roditeljske skrbi, a pri tom je bez obzira na sve dužan uzdržavati dijete, dovoljno je da više od 3 mjeseca da ni jednu obvezu ne ispunjava (susreti, uzdržavanje i sl) kako bi se pokrenuo neki postupak. Članak 114. (1) Sud će u izvanparničnom postupku roditelja koji zlorabi ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnosti i prava lišiti prava na roditeljsku skrb. (2) Roditelj zlorabi ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnosti i prava ako: ...7. ne skrbi dulje od tri mjeseca o djetetu s kojim ne živi, (3) Postupak za lišenje prava na roditeljsku skrb dužan je pokrenuti centar za socijalnu skrb čim sazna za okolnosti iz stav­ka 2 ovoga članka, a može ga pokrenuti drugi roditelj, dijete ili sud po službenoj dužnosti. (4) Pravo na roditeljsku skrb vratit će se odlukom suda kad prestanu razlozi zbog kojih je to pravo oduzeto. Ako je to bilo pitanje...

Uz dužno poštovanje svima, jer ga branitelji i HRVI i zaslužuju, kada je određeni stupanj školovanja obavezan za svu djecu i red je da se iz proračuna izdvoje sredstva za ono što im je u tu svrhu neophodno. uostalom, učitelji i profesori se imaju pravo odlučiti za udžbenik koji žele koristiti prema vlastitoj procjeni, a i oni su poprilično različitih maloprodajnih cijena. Ovako mogu birati ono po čemu zaista žele raditi, bez faktora koliko to opterećuje roditeljski džep. Trebali su to napraviti i davno prije.

Eto vidiš što je razlika u mjesec dana.... Od neviđanja, ucjena i prijetnji do ovog sada... Bez brige, bit će to OK, izgleda da je najgore iza tebe, tj. vas obojice...

da... bilo bi sjajno. A još sjajnije kad bi takvo što postojalo. A najblistavnije od svega kad bi od dvije osobe u toj, sada hipotetski postavljenoj situtaciji, dvoje i željelo zatražiti takvu pomoć ili jednostavno ne odbijati je. kad bi uopće i postojala. Jer, odbijanje ne treba biti doslovno, već je dovoljno nesudjelovanje i nepriznavanje (dovoljno samo jednog os dvoje) da se takvo što zaista u obitelji i zbiva obitelji. Upravo to je jedan od razloga raspada mnogih obitelji, jer jedno signalizira a drugo tvrdi da je sve ok. Dok ne dođe do samog ruba. U tom smislu bi bila ignororana i pomoć koja se nudi, za slučaj da se uopće nudi. Tu bi ležao glavni problem realizacije takvog projekta, bilo u terapijskom, bilo upravno- proceduralnom smislu, normativnom i sl. A već je poznato kako instrumenti prisile imaju efekta isključivo i samo za otklanjanje krajnje destruktivnih faktora u bilo čemu. Radi li se o obrascu ponašanja, pojavi ili osobi, u ovom kontekstu sasvim nebitno. Dakle, problem realizacije ne bi bio samo tako jednostavan. Ujedno, za razumijevanje uzročno-posljedičnih veza ovakva razmišljanja i stavovi znače mnogo, no pri rješavanju trenutno-gorućih situacija i ne daju veliku nadu, a gorespominjane situacije nisu hipotetske već vrlo konkretne i precizne.

Članak 208. Odricanje od dužnosti i prava na uzdržavanje nema pravnog učinka. No, obzirom da se možete dogovarati, vjerujem da ćete se i oko toga lako dogovoriti.

Eto vidiš koliko se isplati ne odustati od svog djeteta! Da si odustao onda kad ti se sve što pred tobom stoji činilo kao Himalaja, preskočio bi i ovu priliku, a mi ne bi imalo zadovoljstvo čuti da sve ono što si pisao u onoj drugoj temi i ovoj ne mora nužno loše završiti! Uživaj!

Mi smo doživjeli i preživjeli Taj dan o kojem pričaš. Kad dijete od 12 i drugo od 16 pita tatu: tata zašto mi se ne javiš nikad? A on kaže: poslao sam ti mami sms da vas uzimam sutra (njegov vikend) u 3 popodne do večere). A ona uporno želi odgovor zašto ih baš nikad ne nazove, ne smsne, ne pošalje mail, ne javi se na icq, imaju webkamere. Jer, danas se nije baš tako lako izvlačiti pored toliko sredstava komunikacije kojom se služi i otac i dijete. I onda nastane muk. Kaže tata kćeri: to košta novaca. No, dijete biva uporno i kaže: ali meni je mama upravo na e-bankingu uzela bon od 100kn i ja zovem tebe a ne ti mene. I tata naravno- šuti. Dijete uporno, teenagerski svojstveno, tvrdoglavo tjera tatu u ćošak i hoće odgovor. Tata i dalje priča o smsu poslanom mami. I vjerovala ili ne, to traje dobrih minuta i minuta. ja zatvaram vrata od njene sobe, jer je preglasna. I čuješ iz sobe urlanje: ma šta je mama tebi i meni, golub pismonoša?! Nakon malo vremena dolazi s mobom k mani, otac još na liniji a ona dovršava razgovor: znaš, tata, je skupo pričat' na mob, ali je skuplje kad se šuti. I poklopi. Poanta uslijedi: mama djetetu pokušava reći ako ima snage da bi bilo lijepo da tati da još malo vremena. A dijete kaže mami: i ti misliš da je u redu i očekuješ od mene da ja budem starija? I više nemaš teksta. Jer znaš da je u pravu. Dušice draga, tako izgleda Taj dan, i ne daj Bože da vam se dogodi naš.

Ne daj si uvaliti osjećaj krivnje a o djetetu brineš uz g. hospitanta. Pokušaj ne razmišljati o karakterizaciji lika i djela mu, samo ćeš si ispeglati živce a ništa pametnog zaključiti. Ne daj se isprovocirati i kad god te uhvati tuga, možda i bijes, jer ti dijete nema oca koji mu se redovno pojavljuje u životu, uzmi je u krilo, mazi, ljubi, pričaj koliko je voliš, pokupi na neko krasno mjesto i igrajte se, a drugo neka voda nosi.... Tako ćeš pomoći njoj, a ti ćeš se uvijek pitati s vremena na vrijeme kad li će je se više sjetiti, ali, i ona će tebi pomoći u tome koliko god ti njoj. I to je to..

Aha! Zašto svaki tjedan? Ovaj vikend sam mislio s društvom na izlet. Neću! Neću ni drugi! Evo, sljedeću srijedu 17-19. Vikend? OK, doći ću po njih u subotu 15-19. To je moj vikend po redu. A ovo: neće meni nitko... hehe, sunčice, otac moje djece tu priču ima i sa 42 godine danas...

svatko će se zaklinjati da mu je dijete najvažnije na svijetu. niti jedan otac ti neće reći da ne misli tako. No, onog trena kad se treba pokazati na djelu, toliko da nema dijete u kući pa je nužno uz njega svaki dan barem sat vremena, već se treba mrdnuti 2x tjedno po koji sat, tek onda se lijepo vidi razlika među očevima i Očevima. Jer jednima se otvoreno ne da, jedni su inertni i misle da im je na raspolaganju svo vrijeme svijeta pa ako nisu ove godine druge će, ako nisu ok dijete krene u školu poslije će, pa ako nisu do tad onda će i još malo poslije, a neki pak bivaju konstanta i mnogi u tome bivaju sprječavani pa se bore na sve moguće načine. A najlakše je od svega- reći da je kome stalo. Nek' djeca osjete da im je stalo i da im nije teško pa ni pola jada... Samo vi brinite o tim lutkicama koliko god možete i umijete, a očevi će možda postati svojim kćerima Očevi kad još malo odrastu. Ne djeca, nego oni. Možda se tamo oko 50.te godine i sjete da su već veliki dečki...

dodatak predhodnome: ta konstanta, redovitost i angažman oko djeteta, da ono zna i osjeti da otac na njega misli, to je njihov udio u zajedničkoj skrbi nad djetetom. I bio bi sasvim dovoljan. Sasvim.

Draga moja, to ti više manje sve isto. Male bebe i veća djeca. Samo malu djecu štitie vi, a veća djeca već lijepo znaju izgovoriti u lice ocu što misle. Rekla si ključnu riječ: redovitost. Konstantu. A to je ono što mnogi ne razumiju pa se kasnije čude odkud djeci pravo da im što kažu ili spočitaju. Jer, garant ih je mama instruirala, bar 3 sata prije nego su došli po njih. A tek jednom mnogo kasnije će shvatiti koliko su djecu podcjenili. No, nažalost, na štetu te iste djece.

Niti si jedni niti je istina da nemaš pravo na stav kojim smatraš da je tvoje dijete vrijedno pažnje! Vremenom će shvatiti da dijete nije noćni oramarić, a ne bih htjela griješiti dušu, ali vrlo često ljudi lakše shvate da se štenca treba paziti i maziti da bi ti rado dolazio i veselo se igrao, dok za dijete to baš i ne drže neophodnim. i to je fuj, bljak, odvratno. Ali govori o njima samima više od milijardu riječi ovdje izgovorenih.