Pravo djeteta vs. pravo oca

[mirelica]

U trenutku razvoda braka dijete, koje je tada imalo godinu dana, dodijeleno je meni na čuvanje i odgajanje. Otac uredno plaća alimentaciju. Sud je odlučio vrijeme za druženje oca i djeteta. Druženja su bila (i jesu još uvijek) podređena radnom vremenu oca, tj. neredovito i ne prema sudskoj odluci. Nekada tri puta tjedno, pa deset dana ništa, pa dva dana uzastopce, itd. U CZSS je bilo rečeno da će dijete moći provoditi vikende kod oca kada zna izraziti svoje želje i potrebe, znači sa dvije i pol do tri godine. Dijete je s oko dvije godine počelo odbijati druženja s ocem. Kada bi otac dolazio u vrtić po dijete, morao bi ga zbog silnog plaća vraćati odmah doma. Oko tog problema bilo je nekoliko razgovora između nas roditelja i vrtičke psihologinje. Tada je pala jedna za mene vrlo važna rečenica, izrečena od psihologinje, a koja mi u teškim trenucima u (blago rečeno) prepucavanjima s djetetovim ocem daje snagu: PRAVO DJETETA JE IZNAD SVAKOG DRUGOG PRAVA! Inače po pitanju druženja velikih pomaka nije bilo – ako bi došlo do druženja onda samo kada bi otac dolazio po dijete u vrtić, vrlo rijetko kada bi dolazio po dijete doma. Otac se zatim pismenim putem (bez mog znanja) žalio na mene u CZSS, da djetetu ne prenosim u dovoljnoj mjeri značaj oca (dijete tada ima tri godine). Uslijedio je poziv u CZSS za razgovor kod obiteljskog psihologa. Obavljena su dva razgovora, opet bez velikog napretka. No, jedna za mene važna izjava psihologa u CZSS je bila, da otac mora javiti kada dijete vodi u Zagreb (ja i dijete živimo u manjem gradu blizu Zagreba). Situacija je kulminirala nekoliko tjedana nakon razgovora u CZSS. Otac je popodne došao po dijete doma, no dijete je od silnog plaća da ne želi s ocem povratilo sve od ručka nadalje. Mišljenje oca na taj događaj je bilo, da nas dijete «mota samo oko malog prsta, da to nije ništa». Ja sam tada kontaktirala Ured pravobranitelja za djecu. Iz ureda su naložili nadležnom CZSS poduzimanje daljnjih koraka. Pošto nije bilo reakcije iz CZSS obratila sam se ponovno Uredu pravobranitelja, u kojem su mi rekli da će CZSS provoditi obiteljski nadzor. To do dana današnjeg nije izvršeno. CZSS ne želim kontaktirati (ako baš ne moram – vrlo sam bila nezadovoljna njihovim radom, postupanjem, mirenjem, razgovorom s psihologom, ma jednostavno su grozni) E, sada moj problem: u međuvremenu je otac dijete nekoliko puta vodio u Zagreb bez da mi je to javio. Nije da sam protiv toga – samo želim znati kada dijete ide u Zagreb. Očev komentar na moj prigovor zbog nenajavljivanja odlaska u Zagreb i da ću o tome obavijestiti CZSS je bio:»Ma nećeš valjda!» i «Daj, ne pretjeruj!». Da li bi trebala nadležni CZSS obavijestiti o tome da otac dijete odvodi nenajavljeno u Zagreb? Dijete nema želju za druženja s ocem, čak već ujutro kada najavim prije odlaska u vrtić da tata dolazi u vrtić dijete se počne žaliti «da ga boli trbuh, da ne želi u vrtić». Otac je u međuvremenu izjavio da mu je žao što je «dozvolio» da dijete živi kod mene. Više puta je već prijetio da će me «prijaviti sudu», te da će «sudskim putem zatražiti druženja s djetetom!» Tu sada nastaje moja velika dilema, zapravo strah. Da li je pravo oca na viđanje djeteta iznad prava djeteta koje ta druženja ne želi? Može mi otac sudskih putem oduzeti pravo na čuvanje i odgajanje djeteta? Dijetetove izjave (dijete sada već ima skoro četiri godine) su sve češće: ne želim tatu, ne volim tatu, neći se s tatom družiti, mama reci tati da ne dolazi po mene-ja to ne želim...

[canis]

Najprije da razjasnimo pravnu stranu problema koji iznosite.

Sudska odluka o tome s kojim će roditeljem dijete živjeti nakon razvoda braka nije nepromjenjiva.Promjenu iste se može zahtijevati u izvanparničnom postupku kada nastupi bitna promjena okolnosti koje do toga mogu dovesti.

Susreti i druženje djeteta s roditeljem s kojim ne živi su pravo djeteta određenao u čl.87.Obiteljskog zakona,kao i u Konvenciji o pravima djeteta čl.9.st.3.

 

Svako dijete ima prirodnu potrebu za svojim roditeljem,za njegovom pažnjom i ljubavlju.

 

Ova reakcija djeteta koju navodite ukazuje na suprotno,a iz vašeg posta se sa sigurnošću ne može uočiti razlog zašto je to tako,odnosno intezitet djetetove reakcije teško da bi mogao odgovarati situaciji koju opisujete.

Dijete vam šalje jasnu poruku,da u odnosima vas kao roditelja nešto nije uredu,a vjerojatno se radi i o kumuliranim traumama od samog rođenja djeteta,koje su sada poprimile i svoju vanjsku manifestaciju.

Potrebno bi bilo, kako roditelji,da shvatite ozbiljnost situacije i da dijete odvedete dječjem psihologu na pregled (a po potrebi i dječjem psihijatru) kako bi se utvrdila prava priroda poremećaja i prevenirale moguće još teže posljedice.

 

Također,oboje razmislite o tome da i sami posjetite stručanjaka za obiteljske odnose i zatražite pomoć.

[mirelica]

Da, točno je da u odnosu nas roditelja nešto nije u redu, ni sada niti tijekom braka. Zato je i došlo do razvoda. Dijete je i kao beba reagiralo "burno" na oca. Npr. čim bi ga otac držao u naručju ono bi plakalo, kada ga bi primio bilo tko drugi, plač bi odmah prestao. Otac je prije naše veze (što ja tada nisam znala) bio na psihotretmanu. Kako su bračni problemi bili sve izraženiji, uglavnom zbog nekih oblika ponašanja oca, moj je prijedlog bio da otac zatraži stručnu pomoć(psiholog, psihijatar)a što je on odbijao. No, mene konkretno zanima: da li otac može sudskim putem tražiti vikende za druženje s djetetom ako dijete to ne želi? Jer stvarno mi nije svejedno kada se dijete u snu plaće "ne tata...."

[canis]

U izvanparničnom sudskom postupku se može tražiti promjena načina susreta i druženja,odnosno proširenje istih na vikende.

 

Želje djeteta se moraju uzimati u obzir u skladu s njegovom dobi.To znači da dijete ima pravo iskazati svoj stav o svemu što se njega tiče,pa tako i susreta i druženja s roditeljem s kojim ne živi.

Međutim u slučaju koji iznosite je očito da je djete jako traumatizirano i da je odbijanje jednog od roditelja vezano za snažne traume koje je djete doživjelo.

Potrebno je da razumjete ozbiljnost problema i moguće još veće posljedice po dijete ukoliko ne zatražite stručnu pomoć kako vam je prije navedeno.

 

Uzrok takvog ponašanja djeteta treba pronaći,prepoznati i nastojati otkloniti,a moguće ograničenje susreta s drugim roditeljem može biti mjera (ili jedna od mjera) koja će imati efekta samo ukoliko se pokaže da susreti i druženje imaju negativan učinak na dijete

U protivnom samo ograničenje neće rješiti djetetove probleme,koje je u svemu najvažnije,jer je u pitanju njegova budućnost kao zdrave osobe.

Ne da vam nije svejedno što dijete u snu proživaljava,već vam to mora biti jasan i alarmantan signal koji vas treba potaknuti da hitno zatražite pomoć stručnjaka kako bi se djetetu pomoglo.

[bigfoot]

...na ovaj post odgovorit ću karikirano isključivo - u skladu s pristupom obiteljskoj problematici u RH

 

jedini štetan roditelj po svoje dijete je roditelj s Borderline poremećajem osobnosti, ili roditelj koji pokazuje karakteristike i koristi postupke i odbrambene mehanizme specifične za taj poremećaj...

 

To uključuje i PAS ( Parenteral alienation syndrome ) - najteži oblik emocionalnog zlostavljanja djeteta - u biti samo oblik distorzione kampanje koju provodi osoba s BPD pokušavajući ocrniti svoju blisku osobu pred drugima, u ovom slučaju pred malodobnim djetetom

( mislim da poštovani canis govori o ovome, samo uokolo)

 

Psiholozi ( po definiciji svoje profesije jesu nestručnjaci u psihopatologiji dinamike bračnih interpersonalnih odnosa), a psiholozi pri CZSS i vanzdravstvenim institucijama ( osim psihologa pri psihijatrijskim institucijama - tzv. kliničkih psihologa ) su zločinci današnje hrvatske stvarnosti - diskriminatori , zamagljivači istine i zlostavljači svojih "klijenata"

 

Po takvoj logici Pravobranitelj za prava djece je krovni zlostavljač u RH.

 

Konkretno, vas dvoje roditelja na MMPI i iskusnom psihijatru koji razumije odnos borderline - non borderline. Dijete na skrb onom roditelju koji ima manje težak i opasan poremećaj osobnosti ( svaki osim antisocijalnog i BPD), a drugi roditelj na psihosocijalno liječenje uz redovite kontrole ponašanja i postupaka, uz nadzirano ostvarivanje njegovih roditeljskih prava i prijetnju gubitkom istih, ako nastavi provoditi nezrele štetne i pogubne postupke po emocionalni i fizički razvoj djeteta...