Zastara potraživanja naknadno stečene imovine

[Syrena]

Dobar dan,

 

imamo jednu zavrzlamu oko koje smo dobili nekoliko proturječnih pravnih savjeta.

 

Ostavitelj je preminuo početkom 2002.godine bez pismene oporuke. Bavio se obrtništvom dugo godina, i zadnjih 30tak godina je privređivao i živio sa jednim od nasljednika. Točnije, bavili su se fotografskim obrtom. Nasljednici su bili njegovo četvero djece.

 

Na ostavinskoj raspravi nakon njegove smrti, sud je utvrdio da je raspolagao sa nekretninama i par pokretnina i donio rješenje da se utvrđena imovina dijeli jednako na sve nasljednike/potomke. Napominjem da u ostavinskom rješenju u pokretninama nije spomenuta fotografska ostavština. Raspodjela nekretnina se između djece sporazumno dogovorila. Jedan od potomaka se u cjelosti odrekao svojeg 1/4 nasljedstva u korist ovoga s kojim je ostavitelj živio i privređivao.

 

Nekoliko mjeseci nakon ostavinske, preostalo troje sinova, uključujući ovog koji se odrekao ostavštine, podižu prijedlog o naknadno pronađenoj imovini, točnije o fotografskoj ostavštini koja je ostala kod prvog sina s kojim je ostavitelj živio i privređivao.

Kako se nitko od tih troje sinova nije pojavio niti na jednom ročištu, niti su poslali dokaze, a niti platili troškove zatraženog predujma, tri godine kasnije sud je donio rješenje o obustavi postupka temeljem čl.153. st. 3. ZPP koji se zakon podredno primjenjuje u ostavinskom postupku.

 

Sada, 12 godina kasnije nakon smrti ostavitelja, potomci dvoje sinova koji su u međuvremenu preminuli, i treći sin žele ponovno pokrenuti postupak o istoj naknadno pronađenoj imovini. Prvi sin je u međuvremenu darovnim ugovorom prenio pomenutu ostavštinu na svoju kćerku što i je prvenstveno bila želja ostavitelja mada nije napisao oporuku misleći kako će biti dovoljno usmeno izražavati svoju želju, za što postoje i svjedoci.

 

Pitanje glasi imaju li ostali potomci pravo pokrenuti postupak nakon toliko vremena i rješenja o obustavi postupka?

I da li je moguće da ta fotografska ostavština nije pomenuta u ostavinskoj raspravi zbog činjenice da su ostavitelj i prvi sin živjeli i privređivali zajedno?

 

Nije nam namjera ulaziti u prevelike konflikte radi ostavštine ali dobili smo nekoliko različitih pravnih savjeta, od onog da pomenuti potomci imaju pravo na svoje dijelove do toga da je u međuvremenu nastupila zastara za potraživanje pomenute naknadno pronađene imovine, stoga ne znamo može li se uopće podizati ponovni postupak ili tražiti obnova ostavinske rasprave.

 

 

 

Zahvaljujem

[KronicnaStranka]

Iz Zakona o nasljeđivanju:

 

Zastara prava zahtijevati ostavinu

 

Članak 138.

 

(1) Pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja prema poštenom posjedniku koji također tvrdi da na nju ima pravo kao nasljednik zastarijeva za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika ostavine, a najkasnije za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviteljeve, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke.

 

(2) Prema nepoštenu posjedniku ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.

 

Po mojem mišljenju sadašnji posjednik fotografske ostavine je pošteni posjednik, naročito nakon što su ostali nasljednici odustali od vođenja postupka koji su pokrenuli.

 

Osim toga, pretpostavljam da su svi sunasljednici znali za taj dio ostavine pa je rok od godine dana davno istekao. Međutim, mogu tvrditi i da nisu.

 

Pošteni posjednik je onaj koji nema razloga vjerovati da mu stvar u njegovom posjedu ne pripada, a u konkretnom slučaju ostali sunasljednici nisu postavili pitanje tog dijela u ostavinskom postupku iako su za njega nesumnjivo morali znati, a naknadno su od toga odustali. Dakle, on nije ništa stekao bez znanja drugih sunasljednika.

 

Iz navedenog bi slijedilo da više nemate pravo tražiti tu ostavinu.

 

U biti različita mišljenja koja ste dobili se zapravo odnose na saznanje o ostavini i na pitanje poštenja posjeda u konkretnom slučaju, a ne samog prava ostalih sunasljednika na nasljeđivanje, jer zastara za potraživanje ostavine u ovom slučaju ovisi o znanju o ostavini i o ocjeni poštenja posjeda.

 

Iako zastupam stav koji sam naveo, mogu razumjeti da može biti i suprotnih shvaćanja, jer sunasljednik po definiciji zna da i drugi sunasljednici imaju pravo na ostavinu pa se s tog stajališta može tvrditi da nije pošteni posjednik.

 

Nemoguće je unaprijed s punom sigurnošću ocijenti kojem bi se shvaćanju sud priklonio (a odvjetniku uvijek više odgovara tumačenje koje mu donosi zaradu, pogotovo ako nije sasvim neutemeljeno, pa se niti u to ne možete pouzdati .

 

Tu treba uzeti u obzir da u takvim stvarima nerijetko iskrsne neki moment na kojega u početku nitko ne računa. Npr., sasvim hipotetski, dok mi ovdje raspravljamo o poštenju posjeda, moguće je da bi se sunasljednik kod kojega je taj dio ostavine ne bi pozvao na poštenje posjeda, već bi možda tvrdio da ta ostavina i nije postojala ili više ne postoji, što onda mijenja cijeli pristup stvari.

 

Dakle, nažalost jedini put da neopozivo saznate imate li pravo zahtijevati taj dio ostavine je "eksperimentalna provjera" tj. da pokrenete odgovarajući sudski postupak.

[Syrena]

Hvala puno,

 

ma itekako su znali jer na kraju krajeva i sami imaju neke njegove radove što im je otac/djed za života poklonio koje nitko nikad nije tražio natrag, čak im se i poklonilo nekoliko stvari nakon smrti djeda koje su željeli. Obrt je od 69.prenešen na sina koji je plaćao i najam i sve fotografske potrepštine. Nakon staroga su ostali i dugovi ali ostatak nasljednika se nije previše brinuo oko toga, nisu sudjelovali čak ni u troškovima pogreba. Nema govora u nepoštenju jer je taj prvi sin uredno naveo što je ostalo od ostavitelja kao i činjenicu da su zajedno radili i živjeli, nije bilo nikakvog skrivanja fotografske ostavštine. Kako je djed radio i s unukom tog sina, koji mu je bio miljenik, svima je objavljivao da želi da nakon njegove smrti kompletna arhiva sa svim ostalim pokretninama ostane tom određenom unuku. Oporuka nije rađena jer je stari mislio da će njegova riječ biti dovoljna s obzirom da su ostali nasljednici bili materijalno zbrinuti.

 

Unuk je od smrti djeda, znači godinama, ulagao i novac i trud u tu arhivu kako bi se sačuvala i valorizirala. Kako su sad konačno počeli stizati rezultati, šire priznanje javnosti i nadležnih institucija, ostatak rodbine se odjednom javio kako misle da imaju pravo na taj dio imovine. (ili gdje si bila kad je grmilo )

Otac je prošle godine darovnim ugovorom prenio vlasništvo na njega nakon čega je on darovao nekoliko radova jednom muzeju i gradskoj zbirci.

 

Eto, gadno ali uobičajeno.

 

Za tu ostavštinu su znali, to je neosporno, i roditelji, koji su onomad podigli postupak pa se uopće nisu pojavili na ročištima, i sada njihova djeca.

 

To me zanimalo, jer nam se stvarno ne da vući opet po sudovima. A još manje zbog nekakvih sanjarenja o mogućoj milijunskoj vrijednosti ostavštine. Nama ona ima emocionalnu vrijednost, zbog toga bi i je donirali instituciji koja će se stručno brinuti o njoj.