probaj

Da bi nešto mogli popraviti -rješiti problem (liječiti), moramo znati gdje je greška-problem (bolest). Zar nismo na dobrom putu?

K tomu takvim podzakonskim aktima najčešće prekoračuju ovlasti koje im je dao Zakon pa u njima propisuju dodatna prava i obveze koje je već uredio Zakon, umjesto da s podzakonskim aktima propisuju samo načine svoga postupanja o čemu građanin ništa ne mora ni znati jer se uglavnom ne bi trebali odnositi na građane, već samo na službenike.

Vaše pitanje očito nije dovoljno jasno. Naime, nigdje nema obveze da se zaustavite pred svakim pješačkim prijelazom, već je obveza vozača da propuste pješake na pješačkom prijelazu. Ako nekog pješaka niste propustili (smatrao bilo tko da se niste zaustavili ili što drugo) tek ste onda u prekršaju. Isto mi nije jasno u čemu vi, a i vaši prethodni sugovornici, vidite razliku između "uvida" i "neposrednog opažanja"

Državnom inspektoratu.

Zelenooq, svaka časta. Vaša analiza relevantnih pravnih odredbi je potpuno logična i valjano argumentirana. Šteta što na ovom pravnom forumu nema više forumaša koji se trude običnom logikom interpretirati pravne norme. Nažalost, logika je godinama u našem obrazovnom sustavu bila vrlo malo zastupljena, a njena pravilna primjena je za pravnike uvjet bez kojega se ne može. Primjerice, naši mudri sveučilištarci su Teoriju prava (uključujući i filozofiju prava) stavili u prvu godinu u kojoj je studenti ne mogu razumjeti i onda mudraci ne uviđaju da im studenti muku muče s Teorijom. Sa žaljenjem moram konstatirati da se vaši oponenti uopće nisu ni služili pravnim argumentima, a kamo li da su pokušali analitički interpretirati relevantne pravne norme. Na kraju, s obzirom na obvezatnost Sabora da primjeni volju birača kako o samom raspisivanju referenduma, tako i o njegovom rezultatu, a da se kao tema referenduma može naći svako pitanje iz nadležnosti Sabora, logično slijedi zaključak da se ta obvezatnost mora primjeniti i na vaše pitanje. Naravno, realnost ishoda rezultata nije pravno pitanje. Više ovakvih pojava natjerala bi naše vrle političare da se ne igraju s građanstvom. Da svoj posao shvate kao služenju narodu, a ne obrnuto. Nije narod radi njih, već su oni radi naroda. Uostalom, Bogu hvala da su i građani napokon pokazali da neposredna demokracija nije pobjegla iz naših dvora.

Pod uvjetom da naleti na "nenormalnog" službenika jer su nažalost toliki birokrati da je sasvim uobičajeno (čitaj normalno) ljude vozati od ureda do ureda, a kao da uživaju kad nekoga šalju javnom bilježniku.

U presudi vam piše rok, a on teče od pravomoćnosti - u vašem slučaju od dana kada primite odluku žalbenog suda. Kad će on rješiti neznam, ali prisilno je ono što nastupa nakon što ne ispoštujete obvezu u ostavljenom vam roku. Možda je najbolje to definirati onom narodnom: "ako nećeš milom, hoćeš silom" ili tako nešto. Lijepi pozdrav.

Najsigurnije na način da dokažete da su i drugi vozači motocikla, koji tuda prometuju imali na tom istom mjestu prometnu nesreću.

Ovo je malo nejasno, kako traži, a uopće ne koristi iako je već prije dobio to pravo od suda.

Uf, gadno. U bivšoj SFRJ se nisu primjenjivala samo pravila iz bivše Kraljevine, već još i starija i to uglavnom iz Austro-ugarske. Dobar stari Opći građanski zakon (OGZ). Upravo je on sadržavao niz pravila građanskog prava iz dijela stvarnih prava, koje je bivša Kraljevina, a i SFRJ samo djelomično uredila. Pa su se temeljem Zakona o nevažnosti pravnih propisa....(i još nekako se zvao iz 1946.god) zapravo primjenjivali svi prijašnji propisi, ali se u njihovoj primjeni nije smjelo pozivati na njihove odredbe, već kao nekakva "pravila". Ma to je bio gemiš nad gemištima. Uglavnom, tek je naš novi Zakon o vlasništvu i dr. stvarnim pravima uredio ono što je prije zapravo uređivao stari austrijski OGZ. Uostalom, primjerice o izvanparničnom postupku ni bivša SFRJ, a ni RH nije donijela ni jedan propis pa mi se čini da je i nepoznati kontinuitet primjene Zakona o sudskom izvanparničnom (vanparničnom) postupku jer mi nije poznato da je RH-a preuzela savezni Zakon o nevažnosti kao svoj, a 91. godine je tako preuzeto na 100-tine saveznih (SFRJ) propisa. Sve u svemu boli glava... Volio bih da se u ovu temu uključi više forumaša jer je stvar gadna do j.

Ma smije, samo ne na autocestama. Očito nam je petpetica zaspao

Eto, ovo smo započeli bez velikog interesa, a i odgovora, a kao što napisah, ipak za ohrabrenje, koliko znam imamo nekakav, bojim se zaboravljen, Zakon o referendumu i drugim oblicima neposrednog odlučivanja (ili se tako nešto slično zove). Međutim, kada smo ga konzumirali? Napokon smo pokušali, a naši vrli političari umjesto da ohrabruju građanstvo u razvoju neposrednog odlučivanja (čitaj: demokracije) iz petnih žila se bore da je zaustave. Ako se ne varam po tom Zakonu o valjanosti prikupljenih potpisa može odlučivati samo Ustavni sud i to u roku 30 dana (iako je nejasno od kojeg trenutka taj rok počima teći - najlogičnije od dana predaje potpisa Saboru).

U Zakonu o kaznenom postupku.

Vaše pitanje je zapravo vrlo zanimljivo. Naime, prostitucija kao takva je samo prekršaj iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (ako zanemarimo eventualne organizatore-makroe - podvoditelje jer oni čine kazneno djelo, ali ne i sama prostitutka). Međutim, prema našoj praksi kod tog prekršaja postojale su samo počiniteljice. Dakle ženske osobe koje su se odavale prostituciji (neznam da je ikada za prostituciju osumnjičen muškarac - što bi rekli žigolo). No, samo nagovaranje na prostituciju pravno nije ništa drugo nego poticanje, a poticatelj će se prema Prekršajnom zakonu kazniti kao i da je sam počinio prekršaj. Dakle, ipak bi i svaki "korisnik", klijent ili kako ga već ne zovu, zapravo i sam trebao odgovarati za poticanje na taj prekršaj.

Gospodarskoj inspekciji Državnog inspektorata, a oni će vam dati i odgovore.

Naravno, a može i puno više od 2 tisuće kuna u kaznenom predmetu pa čak i zatvorom do mjesec dana.

Pokušajmo vratiti raspravu u pravom, odnosno početnom smjeru. Naime MUP je u svom priopćenju objavio: "...činjenica da je Josip Štajdohar ostvario kontakt s djecom i suprugom Nikolinom bez nadzora djelatnika Centra za socijalnu skrb, suprotno rješenju suda, također nije u mjerodavnosti policije." Dakle, ne samo da se MUP ne poziva na kakvu zabranu približavanja, već očito izričito navodi da je o susretu tog, već osuđenog nasilnika (vjerojatno već i s izdržanim sankcijama koje nažalost ni po odluci suda ne mogu vječno trajati) s njegovom djecom i suprugom odlučivao sud rješenjem s time da se sustret trebao održati uz nadzor CSS. Stoga, ponovno se vratimo na početak i analizirajmo nekoliko citiranih, smatram relevantnih, odredbi iz Zakona o policijskim poslovima i ovlastima te odredbu iz Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama u kontekstu činjeničnog stanja koji je iznio MUP. Dakle, kako odgovornost suspendiranih službenika supsumirati pod određene pravne norme (ne nužno samo istaknutih). Ja to nažalost ne uviđam i u tome je poanta.

Upravo vam je na forumu aktualan primjer iz Gline u kojem je policija priznala propust: pogledajte komentar Utjerivača zakona.

Nije ni čudo da nitko ne daje odgovor, jer je pred ovu sezonu nadležno Ministarstvo, odnosno Inspekcija cestovnog prometa dala nekakvo tumačenje koje malo tko razumije, ali uglavnom naglašava da putničke agencije više ne mogu kao do sada obavljati javni cestovni promet. Mislim da je riječ o problemu koji taxistima čini nelojalnu konkurenciju. U svakom slučaju izraz "autobus" je određen Zakonom o sigurnosti cestovnog prometa (negdje na samom početku Zakona gdje se nalaze i drugi pojmovi), a određuje da je to vozilo za prijevoz putnika koje osim za vozača ima više od 8 sjedećih mjesta.

Vrlo lijepo. Doista, ukoliko se radi o osobi s duševnim smetnjama za koju se osnovano sumnja da može neposredno ugroziti nečiji život (pa i svoj), onda se svim involviranim loše piše. Međutim, iz dosadašnjih MUP-ih priopćenja vrlo je teško izvući zaključak da je postojala opasnost od neposrednog ugrožavanja čijeg života. Tu opasnost očito ni sama žrtva, koja je s njime provela izvjesno vrijeme nije uvidjela. Doista je riječ o delikatnim stvarima i bez detaljne istrage nije lako zauzeti stajalište tko je kriv. Međutim, nije delikatna samo u pogledu činjeničnog stanja, već je tvrdim prvenstveno delikatna zbog šume propisa koji se stalno mijenjaju i zbog kojih policijski, a ni drugi državni službenici ne mogu ni biti efikasni. Osnovno je utvrditi odgovornost donositelja takvih propisa. I onda šlag na tortu poruka ministra u smislu, odnosno ako se ne varam: "Gospodo policajci nekada morate i prekoračiti ovlasti da bi prevenirali kazneno djelo." Da snimku nisam čuo vlastitim ušima, ne bih vjerovao Felixu. A o vladavini prava, mislih: Oh zakucala i ona, nema više Tilinog: "Šta se ovi suci drže zakona ko pijan plota", kad ono demantira me KaraaMarkoooo.

Aktualne vijesti bruje kako je policija priznala propuste u Glini, a na svojoj stranici MUP je objavio: „…nadzorom je utvrđeno kako policijski službenici nisu, sukladno zakonskim propisima i pravilnima službe, izvršili osobni pregled Josipa Štajdohara radi pronalaska oružja, niti su ga doveli u službene prostorije, prihvaćajući njegovu izjavu kako će se sam javiti nakon isteka vremena koje mu je dodijeljeno za kontakt s djecom, te izjavu supruge kako se kontakt odvija bez problema.“ Sad mi ništa nije jasno pa se pitam; 1. Prema kojoj odredbi bi u konkretnom slučaju proizlazila obveza policijskih službenika da izvrše: - osobni pregled i - dovođenje osobe. Dosad sam bio u uvjerenju da je to njihova ovlast u određenim propisanim situacijama, koju bi u ovom slučaju mogao podvesti samo da je za dovođenje postojao pisani nalog/zapovjed, a za osobni pregled da su doista imali kakvu spoznaju ili bar sumnju da kod sebe ima oružje. Doduše bez pisanog naloga bi policija prema novom Zakonu o policijskim poslovima i ovlastima mogla privesti osobu ali također samo u određenim propisanim situacijama. Iako kakvo razlikovanje privođenja od dovođenja naš pravni sustav kroz povijest nikada nije razlikovao i u suštini su bili isti, valja priznati da je sada u njima suštinska razlika u postojanju ili nepostojanju pisanog akta. Međutim, MUP u svojoj vijesti izričito piše o dovođenju i to na više mjesta, dok privođenje niti ne spominje. Nadalje MUP navodi: „Osim toga, utvrđeno je kako šef smjene u PP Glina, koji je bio obavješten o zaticanju Josipa Štajdohara, nije na pravilan i pravovremen način naložio njegovo dovođenje u policijsku postaju te je u konačnici dopustio da se on sam javi u službene prostorije policije.“ E sad, volio bih znati: 1. Kakav je to „pravilan“ način, te 2. Koji bi bio “pravovremeni“, a koji nepravovremeni? 3. Kojim propisom (odredbom) je policijski službenik pa bio to i „visoki“ šef smjene PP, ovlašten „naložiti dovođenje“ bilo kojeg građanina. 4. Zar MUP osim šefa smjene u PP nema i još niz šefova, a posebno u Policijskoj upravi i samom MUP-u u Zagrebu (tzv Operativno komunikacijski centri policije – koji navodno sve prate pa su onda morali dobiti obavijest koju je dobio i šef smjene u PP Glini, a ako nisu onda su pak odgovorni što nisu jer im je takva uloga). Do trenutka kad su ga pronašli imali su samo dojavu njegove majke, da joj je sin rekao da će se ubiti i da je otišao od kuće. Zašto bi se ubio? Pa vjerojatno jer su od njega nasilnika otišla djeca i supruga. Ukoliko to nije učinio do tada, zar je bilo razumno očekivati da će to napraviti baš kad je napokon vidio svoju djecu i suprugu. Čini mi se da policija zapravo nije priznala nikakve svoje propuste, već policija (čitaj njen vrh) zapravo pere ruke jer im službenici zbog šume nejasnih propisa, koje se uz to neprestano mijenjaju, ne mogu uočiti drvo. U ovom slučaju primjerice, prema čl 75 Zakona o policijskim poslovima i ovlastima: (1) Policijski službenik može obaviti pregled osoba, predmeta i prometnih sredstava kad: 1. treba spriječiti bijeg počinitelja kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti, 2. je potrebno otkriti tragove kaznenog djela ili druge dokaze, 3. je to potrebno radi zaštite opće sigurnosti. (2) Pri obavljanju pregleda na odgovarajući način se primjenjuje članak 71. stavka 2. i 3. ovog Zakona. Također prema čl. 43: (1) Ako posebnim zakonom nije određeno drukčije, dovođenje se obavlja prema odredbama ovog Zakona. (2) Policijski službenik dovodi osobu na temelju pisane zapovijedi nadređenog ili naloga nadležnog tijela izdanog na temelju zakona. (3) Osoba se dovodi u službene prostorije policije ili drugog nadležnog tijela, odnosno u drugo mjesto određeno u zapovijedi ili nalogu. (4) Policijski službenik osobi koju treba dovesti prije dovođenja uručuje zapovijed ili nalog iz stavka 2. ovog članka. (5) Policijski službenik neće uručiti zapovijed ili nalog iz stavka 2. ovog članka osobi za koju postoji sumnja da će pružiti otpor. Te čl. 45: Policijski službenik bez pisane zapovijedi ili naloga privodi: 1. uhićenika, 2. osobu za koju treba utvrditi identitet, 3. osobu za kojom je raspisana potraga, 4. osobu iz članka 40. stavka 3. ovog Zakona, (ne odazove se pozivu) 5. u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Dakle, samo iz ta tri relevantna članka je toliko toga nejasno da bi trebala vojska pravnih stručnjaka da ih razjasne, a MUP očekuje da im službenici srednje stručne spreme (k tomu uglavnom i potpuno nepravnih, odnosno neupravnih zanimanja), ne samo razumiju, već i nepogrešivo primjenjuju u iznimnim životnim situacijama.

I to stalno rade građanima. Izdaju potvrde o prijavi boravišta na godinu dana. Nevjerojatno... Pa iako ih mnogi pitaju zašto ga ograničavaju na godinu dana. Odgovor uvijek slijedi: Tako traži MUP (misle na one u sjedištu u Zagrebu), takav nam je "program" i slične nebuloze. Nitko da otvori Zakon o prebivalištu i boravištu građana (vrlo je kratak) i da se uvjeri da Zakon ne daje ni u jednoj svoj odredbi mogućnost kakve prijave boravišta na određeno vrijeme (naravno ni na godinu). Ali svijet se vrti i dalje i onda će mo uskliknuti: "Živjela vladavina prava". A o pustim ispravama koje zahtjevaju da se prilože uz prijavu bolje je ne govoriti. Uostalom i na samom MUP-ovom webu vidljivo je da oni nakon što im građanin prijavi uobičajeno boravište vode nekakav upravni postupak do te mjere da ne odobravaju prijavu. Nevjerojatno, a Zakon ih uopće ne ovlašćuje za bilo kakvo odobravanje ili neodobravanje.

Iskreno, st. 1 za kojeg se postupak vodi po privatnoj tužbi mi uopće nije ni pao na pamet. Privatno gonjenje kaznenih djela mi je i glupo (pa i za prekršaje se postupci vode po službenoj dužnosti).

Neki bi, možda zlobni, još dodali: pa ako i njeni podanici godinu...ocu. Ali čak....

Napokon lijepa tema, samo kad bi rasprava više krenula ad res, a ne ad homino. Mislim da je na temelju samog citata, iako je priznajem vrlo tanak u smislu zaključka o kakvom se zlu radi, ipak prerano isključivati postojanje djela. Doista je u postupku, pa makar i samo u prethodnom (izvidu), nužno utvrditi osnovanu sumnju da je počinitelj imao određenu namjeru. Tek tada možemo dalje. Štoviše, prema mojim spoznajama, najčešće je u prijetnji sporan drugi element, a on je na strani oštećenika. Naime, iako mi se čini da se preekstenzivno koristi, relativno je česti razlog nepostojanja djela, a on je "stupanj ustrašenosti ili uznemirenosti oštećenika". Primjerice, naš slavni gradonačelnik bi po tome bio apsolutno nepogodan. On uvijek kaže da se ničega i nikoga ne boji. No šalu na stranu, čini mi se da doista o karakteru oštećenika najčešće ovisi opstojnost tog djela (zapravo o njegovoj hrabrosti ili kukavičluku). Gotovo svi suci, a i državni odvjetnici najčešće svoje odluke temelje na stanju oštećenika, iako to iz materijalne odredbe čini mi se ne proizlazi. Nažalost, osim odluka nižih sudova, nije mi poznato da su Vrhovni ili Ustavni sud u tom smislu što odlučivali. Bilo bi dobro da se s tom temom netko ozbiljno uhvati barem na teoretskoj razini, jer je ovo KD kod nas relativno novo, a čini mi se iznimno značajno za suzbijanje pošasti nasilja.