pahuljicazg

poštovana VesnaG, donekle suosjećam s Vama, ali nikako Vas ne mogu podržati u Vašim stavovima. mogu razumjeti da je Vašem sinu teško zbog očeva ignoriranja, ali ne razumijem kakve on ima veze i na koji ga način emotivno pogađa činjenica da otac ima 30 godina mlađu partnericu koja se želi modirati i glumiti damu. neplaćanje alimentacije rješava se sudskim putem, ovrhom, a podizanje kredita, kao i nezaposlenost, još nikoga nije spasilo od plaćanja alimentacije, pa tako neće ni Vašeg bivšeg supruga. nadzor nad izvršenjem roditeljske skrbi najbolje je što je centar mogao učiniti u vašem slučaju, jer time se Vašem sinu omogućuje da iz prve ruke vidi kakva mu je otac osoba, a također, omogućuje mu se da sa ocem raspravi sve što mu smeta te da sam procjeni da li će i kakav će odnos s njim uspostaviti. mada Vam se sada ne čini lako, mogućnost da Vam dijete samo donese zaključke o svom ocu, na duži rok promatrano, najveći je dar koji mu možete dati. znam to iz vlastita iskustva. a što se tiče oproštajnih pisama... davno mi je rečeno kako je za smanjivanje stresa jako dobro bacati staklene boce u kontejner i pri tom vrištati; ili otići u brda, gdje nikog nema, pa isto tako vrištati...obzirom da se po sudovima vučemo već gotovo deset godina(i kraj se još ne nazire), a još nisam napisala niti jedno oproštajno pismo, savjet možete prihvatiti kao provjereno dobar .

zašto nasilje prijavljujete njegovoj liječnici? zašto Vaša majka s ozljedama nije otišla liječniku, koji bi ozljede po službenoj dužnosti prijavio policiji? zašto nasilje prijavljujete socijalnoj službi, a ne policiji? zašto ga je Vaša majka sama tužila? i konačno, jeste li u međuvremenu učinili išta od onog što Vam je ovdje već bilo savjetovano?

Petra, savjete ste dobili (pročitajte švo Vam je newbie napisala), a bilo bi uputno da razmislite zašto Vas je većina forumaša verbalno kamenovala

a da ocu pružite priliku? na kraju, i nije od presudnog značenja tko će djetetu promijeniti pelenu, bitno je da se otac i dijete druže...

bilo mi je zadovoljstvo

u svakom mu slučaju nije lako gledati tatu kako ljubi drugu ženu i slušati kako Vama govori ružne stvari...i sigurno se osjeća odbačenim ako tata radi u vrijeme kad bi se trebao družiti s njim...puno je to problema za tako malu glavicu i nekad se čini lakšim problem naprosto zaobići i neotići vidjeti tatu...

Znate što mi je rekao neki dan? Da mu je u glavi čudno i da ga boli kad nas dvoje pričamo.( pri dovođenju ili odvođenju) poliklinika bi mogla pomoći Bivši ima i drugu(valjda buduću) ženu, a dijete mi je reklo kako je tata glup jer samo nju gleda. I kako se ljube.. To je dakle primjer pravog oca, a sin već pokazuje znakove ljubomore. pa, ako ste se razveli, niste umrli, a tata, kao i Vi uostalom, ima potpuno pravo nastaviti sa životom; recite sinu da tata nije glup, samo zaljubljen i da nema razloga za ljubomoru, jer djeca se vole na jedan način, odrasli na drugi, a te se ljubavi ne isključuju međusobno...morate taj dio odraditi s mališom, pogotovo ako tata nije... a u svakom je slučaju bolje da se ljube, nego tuku i svađaju pred njim

ja sam napisala da je uvjetovanje susreta plaćanjem alimentacije ucjena, pročitajte ponovno 3. poruku. nemojte napadati darlu_, ni krivu ni dužnu, koja Vas dobro savjetuje.

Pa ne bi znala zašto ne pomognu savjetom a mislim da ću poslušati savjet u vezi te školice, pa ako ne bude on želio ići, ići ću sama.... vjerojatno zvuči strašno, ali Centar možda više i ne može pomoći, jer, kako savjetovati nekoga tko savjet ne želi prhvatiti...predpostavljam da je Vaš bivši suprug toliko bijesan na Vas i da se toliko loše (ili nikako, čak) nosi sa situacijom, da ne vidi da svojim ponašanjem na duži rok šteti sebi i svom odnosu s djetetom; lako je zakonski sankcionirati povrede prava djeteta kao što je neplaćanje alimentacije, ali nije mi poznato kako se zakonski može učinkovito promijeniti mentalni sklop, pa da se promijeni stil ponašanja... mislim da trebate inzistirati da dijete odlazi na susrete s ocem (pa makar vrijeme provodio s bakom i djedom) i uopće mu nedopustiti mogućnost izbora; zvuči okrutno, znam, ali to je jedini način da dijete već sada stekne vlastitu i objektivnu sliku oca, da ga vidi onakvog kakav zaista u ovom trenutku jest: povrijeđen, slab, bijesan, ali bijesan na Vas, a ne na njega; teške su to spoznaje za predškolca, ali poliklinika bi trebala pomoći u suočavanju s njima i njihovu razumijevanju. otac i sin nekakav odnos moraju imati; Vi niste osoba koja može pomoći ocu da ostvari isti, ali možete pomoći sinu.

pravo djeteta na susrete s roditeljem s kojim ne živi i pravo na uzdržavanje, kako i sami već očito znate, nisu u uzročno-posljedičnoj vezi. ovdje su napisane desetine odgovora na koji se način zakonski "utjeruje" alimentacija, pa malo potražite. ukoliko se ipak odlučite oca ucjenjivati zabranom susreta s djetetom, imajte na umu da tada i Vi kršite djetetova prava, što, kao i neplaćanje alimentacije, podliježe kaznenom progonu.

pa ne moraju odlučivati, nek pomognu savjetom. ili ni to ne smiju bez suda? (valjda zato šute ). pa odite oboje u školicu. u različitim turnusima, po mogućnosti . ja bih išla da me pošalju, naposlijetku, nikad nas nitko nije učio kako biti roditelj, a pogotovo kako biti razvedeni roditelj...nova znanja ne mogu škoditi

možda nehotice lupetam, jer pravomoćne sudske presude još nemam, a i iz prošlog sam tisućljeća kada je procedura pri razvodu bila drugačija, ali ne bi li Centar trebao i dalje pomagati i rješavati situacije vezane uz dijete, iako ste razvedeni? a kako ćete rješavati probleme s ljudima koji su dokazano pristrani? ili ste ipak zadovoljni s radom psihologa? a da ipak tražite suočavanje s bivšim? ja bih na Vašem mjestu pitala da li se to može a možda postoji opcija da se Vašeg bivšeg supruga uputi u školu za roditelje? i to bih pitala u Centru i svakako bih potražila pomoć na poliklinici

baccino, zašto ne tražite izuzeće djelatnika Centra? mijenjanje rješenja, opomena dječje pravobraniteljice, čini mi se da imate dobru osnovu. kako nemate nikakvu komunikaciju s bivšim, zbog djeteta Vam je potrebna objektivna i stručna pomoć sa strane. a kvalitetni psiholozi na Centru (ima ih, ja vidjela, časna riječ ) mogu objašnjavati, podržavati, po potrebi dijeliti packe, upućivati u druge ustanove koje mogu pomoći, ako im se čini da stranke "ne čuju dobro" prijetiti prijavama, a bogami i prijavljivati policiji zbog emotivnog zlostavljanja djece. glede nadzora: oni samo gledaju i zapisuju, a savjetuju one koji su savjet spremni prihvatiti; nije u njihovoj moći ishoditi bilo kakvu promjenu u npr. režimu susreta ili sl., ali njihovi zapisi mogu imati ključnu ulogu pri donošenju sudskih ili nekih drugih odluka.

Nažalost ne radi se o 15min, već o dobrih 2 pa 3 sata. napomenite u zahtjevu za intervenciju Evo recimo jučerašnjeg primjera: Trebao ga je vratiti u 19 sati, međutim on je kasnio dobrih 40tak minuta, s tim da sam ja u međuvremenu zvala dva puta i poslala jednu poruku i to nako pola sata kašnjenja. Naravno odgovora nema. A onda ga dovodi bez objašnjenja ili eventualne isprike. Moram napomenuti da među nama nema komunikacije osim ako je nešto ne pitam u vezi djeteta. Sin je za čudo bio dobro raspoložen iako mi je rekao da tata nije bio doma. napomenite u zahtjevu za intervenciju; na Centru bi trebali odreagirati, jer normalno je da ste zabrinuti ukoliko kasne i ne javljaju se. Samo iz tog razloga što mislim da ako je jedan od roditelja zakinut samim tim što ne živi s djetetom, da bi trebao makar ono vrijeme određeno za to provesti s djetetom. Bilo bi ljudskije reći, ne mogu doći, doći ću drugi put. bilo bi ljudskije. ali to nije argument kojim možete tražiti zabranu da umjesto oca netko drugi dođe po dijete u vrijeme kada su mu sudskom odlukom određeni susreti. A naravno da je bilo slučajeva kad me je znao nazvati reći da uopće neće doći, a nije tražio dan za zamjenu( ne zato što ja ne bi dala već zato što tako njemu nije odgovaralo) napomenite u zahtjevu za intervenciju. možda bivši uvaži mišljenje stručne osobe zašto je važno održavati kontinuirane susrete sa svojim djetetom i koliko je bitno ne razočaravati ga svojim nedolaskom. Ja sam to uvijek i radila, od njegove 2 godine starosti pa do dana današnjeg. Plakao je i molio, pa je i bivšeg tamo kumio i molio da me je on morao nazvati da me sin čuje. A onda bi preko telefona slušala njegov plač i molbe a od bivšeg pogrdne izraze.... a unatoč svemu tome ja ga i dalje potičem na ta druženja. napomenite u zahtjevu za intervenciju. plač pri odlasku kod drugog roditelja nije dobar znak, a može ukazivati na više problema, između ostalog i na tzv. sindorm otuđenja od roditelja s kojim ne živi (PAS), pa možda ne bi bilo loše potražiti stručnu pomoć. trebalo bi biti normalno da Vas dijete bez problema može nazvati kad Vas poželi čuti (vrijedi i obrnuto), a pogrdne izraze na Vaš račun zaista nije dužno slušati. Čini mi se sve tako licimjerno, kad se govori o pravima djeteta! Pa zašto onda stvarno ne poštivati njihove želje, ako im se taj dan ne ide, ići će drugi put. Stvarno bi bilo pokvareno od mene kad bih rekla da dijete baš svaki put ne želi ići ali je u 70% tako da ne želi. Međutim nije li biviši kršio njegova prava kad ga je dijete molilo da ide doma(mami). zato jer djeca nisu u mogućnosti procjeniti što je zaista dobro za njih, a mi odrasli, nekritički poštivajući njihove želje, često im činimo medvjeđu uslugu. dijete ima pravo na uspostavu odnosa s ocem, a što se postiže kontinuiranim posjetima. svakako potražite pomoć. Da je, i zato je kad je sin imao 2god, i kad je dobronamjernog Centra dobio 30 dana neprekidno, prekrišio prava i djeteta i mene kao majke, i to je dobio napismeno od Pravobraniteljice. koja su prava djeteta povrijeđena i što je napisala Pravobraniteljica? da je dijete premaleno da bi tako dugo bilo s ocem? nemojte me krivo shvatiti, nemam loših namjera, samo sam znatiželjna

Marifiliuse, imate li Vi kakav konkretan prijedlog za rješavanje problema? ja problem vidim kao možebitno nepoštivanje djetetovih prava, pa sam u tom svjetlu i savjetovala postavljačicu upita, nipošto mi na pameti nije bilo proračunato bacanje oca djeteta u probleme, pa ne znam čime (opet!) zaslužih packu od Vas...

pismeno izvjestite Centar o neuspjelom zajedničkom odlasku na kontrolu. nek papir stoji u vašem predmetu zajedno s njegovih dvije stranice optužbi. onak, zbog ukupnog dojma. njegovo je pravo da se žali na sudsku odluku; dužnost je suda da procjeni težinu njegovih novih materijala; a Vi se naviknite na njegovu odluku da će se inatiti i prestanite treperiti u očekivanju svakog njegovog novog poteza(što je, čini mi se, i svrha njegova ukupna djelovanja), budite dobar roditelj i hrabro dalje

baccino je napisao: Zanima me, molim vas, ako u pravomoćnoj sudskoj presudi piše da je otac dužan dolaziti po dijete u vrtić ili na adresu majke u 16 sati, da li on smije i može ili kako već dolaziti u vrtić u doba prije 16? koliko je to prije 16 sati? ukoliko se radi o 15 minuta, mišljenja sam da nije vrijedno pisanja pritužbe Centru, jer se time ne utječe značajno na djetetov vrtićki ritam (ručak, spavanje, užina...). Sve bi bilo u redu da je on onda to cijelo vrijeme s dijetetom,međutim on ode na posao a dijete ostane s bakom, i redovito se vraća nervozno i rastreseno. malena djeca uglavnom su robovi navika i teško se nose s promjenama u svakodnevnoj rutini; pokušajte u razgovoru s malenim saznati što ga zapravo muči. U vrtiću smo morali navesti osobe koje bi umjesto mene ili njega eventualno još dolazile po dijete. Ja sam navela bivšeg(oca), i svog oca(djeda) jer živim s roditeljima. Da li je praksa ili teorija takva da i on ima zamjenu za dolazak po dijete? I mogu li ja to kako spriječiti? zašto otac ne bi imao jednako pravo navesti zamjenu za dolazak po dijete u vrtić kao što ste i Vi naveli? temeljem čega to želite spriječiti? Jer ako su to druženja djeteta i drugog roditelja onda nisu druženja djeteta i bake. Znam da djedovi i bake imaju pravo, i to uopće nije sporno, na druženja ali to se prečesto dešava jer bivši radi. Na sudu je rekao da "volontira" pa sam ja onda mišljenja da neko tko volontira može odovojiti dva sata vremena (samo po presudi) ako ne i više za svoje dijete. na žalost, Vaš je bivši suprug iz samo njemu poznatih razloga odlučio vrijeme određeno za druženje s djetetom provesti radno, čime trpi njegov odnos s djetetom, na duži rok. teoretski ga se zakonom može prisiliti na druženje, ali upitno je koliko je tako nešto smisleno. unatoč tome što ste mišljenja da je Centar pristran a njihove odluke sumnjive kvalitete, bilo bi ipak dobro sve ovo što ste ovdje iznjeli staviti na papir te zatražiti njihovu intervenciju, kako bi mu oni objasnili zašto je važno da vrijeme namjenjeno druženju i provede družeći se s djetetom, pogotovo jer navodite da se vas dvoje ne možete dogovoriti. naglasak pritom stavite na djetetova prava i očekivanja, a ne na Vaše nezadovoljstvo ponašanjem bivšeg supruga.

nisam pravnik, pa brkam pravne pojmove, ali apsolutno sam sigurna da niste u pravu kada se pozivate na čl. 43. Obiteljskog zakona (uostalom, ovdje se radi o tjednu, a ne o godini dana). moje je znanje o dotičnom problemu praktične, a ne teoretske naravi: dakle, svog nasilnog supruga nisam mogla izbaciti iz stana (informacija dobivena od pravnika na CZSSu, naknadno potvrđena od odvjetnice) koji nije niti njegovo vlasništvo, niti bračna stečevina; srećom, vlasnica stana je moja baka, koja ga je uspjela iseliti tužbom; inače, da sam ja vlasnica stana, desilo bi mi se isto što se desilo jednoj drugoj osobi: izbacila je supruga zajedno sa stvarima, a on se uz osmjeh i policijsku pratnju uselio natrag. dakle, nema zakonskoga načina da se bračni drug koji nije nasilan udalji iz zajedničkog doma ikako drugačije, osim ako sam tako ne odluči. gospođi još jednom toplo preporučujem posjet CZSSu i policiji.

1.prema Čl. 42. Obiteljskog zakona bračni drug nema pravo na tužbu za razvod braka za vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši godinu dana života. 2.ostanak u stanu koji nije u Vašem vlasništvu ovisi o dogovoru s vlasnikom, dakle s majkom Vašeg supruga 3.ukoliko se Vaš suprug želi razvesti od Vas u tome ga neće omesti Vaše protivljenje; ipak, postoji mala (ali doista vrlo mala) šansa da se predomisli tijekom posredovanja u CZSSu (svakako pročitajte Obiteljski zakon, dostupan je i na internetu), ali ako je čvrsto odlučio razvesti se, to će i učiniti; brakorazvodni postupak provodi se jednako bez obzira da li su supružnici suglasni ili se jedan protivi razvodu, razlika je samo u tome da li ćete tužbu za razvod podnjeti zajedno (sporazumni razvod) ili će tužbu podnjeti onaj supružnik koji želi razvod (Vaš suprug, ali ne prije 1. rođendana vašeg djeteta); sporazumni razvodi, u kojima su se bivši supružnici dogovorili o svim bitnim pitanjima (odluka s kojim će roditeljem maloljetno dijete nastaviti živjeti, novčani iznos s kojim će roditelj s kojim dijete ne živi sudjelovati u financiranju djetetovih potreba, susreti i druženja) obično se brže okončaju; oni gdje dogovora nema, pogotovo oni u kojima se djeca koriste kao sredstva osvete i ucjene mogu trajati i godinama; psihičke posljedice takvih razvoda mogu se osjećati (pogotovo djeca!) ostatak života. 4. sud se rijetko osvrće na činjenicu da je roditelj nezaposlen, alimentacija je pravo djeteta i dužnost je roditelja da ju redovito isplaćuje. 5. gotovo je potpuno nevjerojatno da će sud tako malo dijete dodijeliti ocu na zajednički život i skrb, ali djetetovo je pravo da s ocem održava česte i kvalitetne susrete; kako bude raslo, tako će se susreti (trajanje, način) prilagođavati njegovoj dobi; sprječavanje susreta djeteta i oca kazneno je djelo.

ok nespretno sam se izrazila policija osigurava nesmetano useljenje izbačenog supružnika, tj. sprječava obiteljsko nasilje, što nema nikakve veze sa vlasništvom i smetanjem posjeda; to su činili i prije desetak godina, kada su imali bitno manje ovlasti u sprječavanju nasilja, pa ne vidim zašto ne bi i danas jednako postupili.

netočno. u vrijeme trajanja bračne zajednice (znači, i za trajanja cijelog brakorazvodnog postupka) niti jedan od supružnika nema pravo mijenjati bravu na stanu, niti može izbaciti onog drugog na ulicu, bez obzira na to da li je vlasnik stana ili nije, a policija je dužna izbačenoga useliti natrag u stan. iseljenje iz stana tužbom može se postići jedino ukoliko je vlasnik stana netko drugi (npr. roditelji, baka, drugi članovi obitelji jednog od bračnih drugova), a ne supružnici ili jedan od njih. na taj se način nastoje spriječiti upravo ovakve situacije kakva se desila gospođi, zaštita vlasništva u drugom je planu. gospođo, ako već niste, hitno se obratite CZSSu i policiji.

a mama24? sto je ona prozivjela... ne dao bog nikome.. i ako nista od toga ne upali, a ne vidim razloga zasto ne bi jer se ipak radi o velikom krsenju djecjih prava koja trebaju biti sankcionirana, u slucaju da to otac djeteta zeli.. traziti povjeravanje djeteta na odgoj i skrb drugom roditelju. pa, napisala sam i mamu24 u prvoj verziji odgovora, ali mi se činilo da je više savjeta vezanih uz upravo ovaj problem dano na fikusovim i saninoj temi u svakom slučaju, pogledati temu pod naslovom "dijete nije stvar" svakako nije loše, barem da se vidi da se upornošću i naizgled bezizlazna situacija ipak može riješiti

kazneno prijaviti bivšu; ići na ovrhu susreta - u terminu susreta doći s pravomoćnim sudskim rješenjem (ni svjedoci nisu naodmet) po dijete; ukoliko bivša ne dopusti viđanje djeteta, pozvati policiju; rješenjem dokazati opravdanost traženja policijske intervencije. na Obiteljskom se podforumu dosta pisalo o sličnoj problematici (npr. korisnici fikus, Sana26), pa malo potražite po temama...

alimentacija od 1000 kn za dva djeteta (jedan srednjoškolac i jedan pri kraju osnovne škole) u nas je sastavni dio novčane mase iz koje se podmiruju režije, hrana, odjeća, obuća, knjige, izlasci, ljetovanja, engleski, košarka i sl., rate omanjeg potrošačkog kredita te moje dvije police životnoga osiguranja, za slučaj da preselim na ahiret prije nego što njih dvojicu postavim na noge, ili, ukoliko doživim umirovljenje, da ne moram biti njima na grbači i da ne moram kopati po kontejnerima. sebi uvijek kupujem skuplje cipele od njihovih, jer moje dulje i traju (oni svoje prerastu za pola do jedne sezone),a ponekad bez grižnje savjesti alimentacijom (koja je u gotovini) platim odvjetničke usluge. dok su ih zanimale kompjuterske i sl. igrice, dobivali su ih isključivo od oca ili na poklon od bake i djeda. tata im ponekad stidljivo kupi koji komadić odjeće ili obuće, ponekad na njihovu posebnu zamolbu sudjeluje u plaćanju nekih njihovih većih troškova (maturalac, putovanje u inozemstvo); često (ali ipak neredovito) dobiju i mjesečni džeparac od 50 kuna - od mene dobiju novce kad im trebaju, nema džeparca; uglavnom, svi troje podjednako imamo i nemamo, nitko nije gladan, bos ili gol, a kad nam je baš neka izvanredna stiska, u pomoć priskoče ostali članovi obitelji i, naravno, banka s dozvoljenim minusom, kojoj ovom prilikom najtoplije zahvaljujem na istom .