newbie

Pričam o tome što skrbništvo jest. Pod skrbništvo se stavlja (samo) djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi tj. o kojoj roditelji ne brinu. Pitate po čemu zaključujem? Vlastitim riječima govorite drugima upravo to: da dijete majku koja bi o njemu brinula nema ili ona o njemu ne brine (a otac se slaže da dijete živi s nekim trećim, pa taj netko pita za skrbništvo). Ako imalo sumnjate u točnost tvrdnje da vaše dijete nitko neće staviti pod nečije skrbništvo (niti roditelja imenovati skrbnikom) samo zato jer ne živite s njegovim ocem ili jer ne živi s oba roditelja, javite se slobodno kad i ako se to ikad dogodi, pa ponovno upitajte o čemu pričam(o).

Obzirom da dijete majku sasvim očito nema (umrla?, lišena roditeljske skrbi? slično?), a otac koji je odsutan/spriječen (odlazi na "put", na izdržavanje zatvorske kazne?) brinuti o svom djetetu ga nije povjerio osobi koja ispunjava uvjete za skrbnika... ...czss će ga staviti pod skrbništvo i imenovati mu skrbnika, pa će živjeti s njim, s nekom drugom osobom ili biti smješteno u udomiteljsku obitelj, dom za djecu i sl. A možda (?) od svih mogućih osoba i ustanova upravo sa vama...

Još uvijek ne. Bi li vam tko preporučio čekanje i ishod budućih izmjena ili kompletno novog Obiteljskog zakona, hoće li uopće predviđati brze varijante za djecu rođenu debelo prije početka brakorazvodnog postupka, ne bih hazardirala, a odluka će o tome biti vaša. U svakom slučaju, kako je krenulo, godina dana proleti u tren oka a da za građane prevelike koristi od toga još uvijek nema. Potrebno je osporiti vaše očinstvo, da bi nečije bilo utvrđeno ili priznato. Ako se slažete svi troje, ne bi trebalo biti prekomplicirano. "Mali problemčić" stvarno jest da se niste razveli prije 2g, jer bi prošlo i 300 dana od razvoda do rođenja djeteta. Znatno je veći problem što ste rok za osporavanje očinstva propustili i majka djeteta i vi. Majka- u roku od 6 mjeseci od rođenja djeteta, pa više nema pravo na takvu tužbu. Vi- u roku od 6 mjeseci od saznanja činjenice koja dovodi u sumnju da ste djetetov otac tj. istinitost upisanog očinstva (*možda možete utroje dogovoriti nešto u ovom smislu, jednostavnije je). Inače, preostaje pravo djeteta osporavati vaše očinstvo do svoje navršene 25.g, ali ako je maloljetno, czss mu postavlja posebnog skrbnika za tu parnicu. Tužbu u djetetovo ime podnosi on, ne jedno od vas dvoje koji ste svoj rok propustili očito smatrajući da ste vi otac djeteta (ljenost, koju ste spomenuli u pogledu razvoda, u pogledu osporavanje ne bi bio jednako valjan razlog). Dakle, razvod nakon toliko vremena i propuštenih rokova ne pomaže osporavanju očinstva niti ima autimatizma. Ako imate namjeru predati suglasni zahtjev da se brak razvede, počet ćete jednim ročištem i upućivanjem na posredovanje czss-u, jer postoji maloljetno dijete, a roditeljima mu se pišete vas dvoje koji se razvodite i stoga je nepreskočivo. Pa da se ne iznenadite...

Zakon o socijalnoj skrbi pod pojmom "obitelj" smatra bračne drugove, djecu i srodnike koji zajedno žive, privređuju i zajedno troše prihode. Pod jednoroditeljskom obitelji smatra obitelj (v. prethodno) koju čine djeca i jedan roditelj. Samohran je roditelj koji nije u braku, nije u izvanbračnoj zajednici, skrbi sam o djetetu i uzdržava ga. Bitan dio se nalazi prije tog popisa, a glasi: "Pojedini izrazi u smislu ovoga zakona imaju ovo značenje:" Dakle, u smislu "ovoga" (Zakona o soc. skrbi), ne i svih drugih. Tko "sam skrbi o djetetu" određuje Obiteljski zakon. Drugdje spomenuti opisi proizlaze prvenstveno iz njegove odredbe, koja kaže da samo jedan roditelj skrbi od djetetu ako je drugi roditelj: a) umro, b) proglašen umrlim, c) lišen roditeljske skrbi, d) potpuno lišen poslovne sposobnosti, e) djelomice lišen poslovne sposobnosti ali u odnosu na roditeljsku skrb, f) je spriječen. Ovo se ne dokazuje osobnim poimanjem, folklornim mišljenjima ili odokativnim procjenama, već odgovarajućim "papirom". Iz tih razloga su ovakvi uvjeti propisani u Zakon o osobnom imenu kada jedan roditelj može sam odrediti/promijeniti djetetovo osobno ime ili njegov dio. Osobni odbitak prema Zakonu o porezu na dohodak se ne može dijeliti drukčije od 50:50 osim suglasno (u braku, razvedeni, nikad vjenčani, svejedno). Konačno ni odluka o kriterijima za upis u srednje škole, aktualno uvijek u ovo vrijeme godine, nastoji ukloniti mogućnost proizvoljnih tumačenja po ustanovama. U ne baš rijetkim slučajevima, djeca su dobivala upisni bod na račun pravomoćne odluke o razvodu braka roditelja, kak'ti "samohranih". Itd. Obzirom da čak i u službenim situacijama prebrojne osobe rabe riječi "samohrani" i "skrbništvo", upućujući (svjesno ili nesvjesno) ljude na njihova nepostojeća prava (vrtić, škola, šalteri itd), u najmanju ruku tako uzgajaju njihovo uvjerenje da su nešto što nisu. Bitno je "skočiti", educirati upitopostavljače i usputne čitatelje, jer im tako olakšavamo život, a izbijamo folklor njegovanja nečeg što u propisima kao takvo ne stoji. S druge strane i nažalost, iznimno su rijetke osobe koje imaju djecu a znaju nešto o pojmu roditeljske skrbi osim doslovce samo to- roditelj skrbi o djetetu. Baš jednako tako, strahovito je mnogo osoba koje se imaju namjeru razvesti ili prekinuti izvanbračnu zajednicu pa se bave "tko će dobiti skrbništvo". Još gore od toga- stravično je ogroman broj onih koji i nakon povjeravanja djece (a roditeljske skrbi se ne lišava ni jednog od roditelja) i dalje sebe spominju kao samohrane, a u istom paketu obično ide nekakvo skrbništvo koje vjeruju da su "dobili". I to također ima svoj dobar udio u stavu/odnosu prema djetetu i drugom roditelju, dakle razlog više za iskorjenjivanje. Samoprozivanje "samohranim" omalovažava drugog roditelja djeteta, a rječju "skrbništvo" osoba omalovažava podjednako drugog roditelja i sebe (pod skrbništvo= dijete bez odgovarajuće roditeljske skrbi, pa bude stavljeno pod skrbništvo treće osobe). Prije više godina se jedna naša vrlo cijenjena korisnica upitala: zašto se ljudi vole nazivati baš samohrani i kad nisu, zašto ne npr. samoleteći? Prefiks "sam" je isti. Samoleteći, samohodajući, samospavajući, samokuhajući, samošopingirajući, samoperući, samočisteći (nastaviti niz)...

Ako se dijete više ne školuje, ne ispunjava uvjete, isteklo je razdoblje u kojem bi ga roditelj bio dužan uzdržavati, nema razloga ne tražiti da se utvrdi prestanak te roditeljeve obveze. Naročito ako se radi o "dobrim odnosima", jer će u tom slučaju svi troje (otac, majka, dijete) shvatiti da je to zakonom predviđeni način. Kako je dijete punoljetno, nadalje je to stvar djeteta i roditelja koji ga uzdržava. Ako se radi o korektnim odnosima, čak niti "jako dobrim", tim više nema razloga za strah od riječi "tužba", niti bi to trebao biti povod "pogoršanju" odnosa. Bilo bi se dobro lišiti predrasuda o značenju te riječi, jer je prečesta folklorno uvriježena fraza "ne mogu/kako ću tužiti svoga/ svoju... (oca, majku, kćer, sina)". Tužba ne znači nužnu svađu, osim ako je netko u to doista želi pretvoriti. Ali, uzrok sukobljavanju je tada na nekom sasvim drugom mjestu, a način će uvijek naći. Kad bude utvrđen prestanak obveze uzdržavanja (dijete prestalo sa školovanjem i prošla je godina dana od tada u kojoj se nije moglo zaposliti), nitko i ništa ne sprječava nastavak plaćanja izvjesnog dogovorenog ili nedogovorenog iznosa, kako do zaposlenja, jednako tako i do djetetovog umirovljenja ili bilo koje druge vremenske točke.

Specifični dio tzv pedagoške grupe predmeta je sigurno uspješno položio, inače ne bi imao diplomu, a kad je ne bi imao, ne bi ni ispunjavao osnovni zahtjevani zakonski uvjet- imati odgovarajuću stručnu spremu odgovarajućeg obrazovnog profila prema Pravilniku koji to propisuje. Ostaje pitanje njegove preostale radne sposobnosti u odnosu na specifičnost zahtjeva dotičnog radnog mjesta, po čemu potencijalni poslodavac može samo pokušavati "plesati" ako problem takve vrste doista nije stvaran. Predrasude ne treba ih dozvoliti, kao što ih se (vjerujem) nitko ne bi usudio iznijeti o primjeru ( ) koji je samo jedan od manje zahtjevnih prakticiranih, a u drugoj situaciji je upravo isti primjer moguće primjetiti i kroz druge "naočale" predispozicija (klik-ovdje). Možda je pametnije ukazati da to problem nije, a onaj ostatak priče ostaviti kao dodatak, jer će odgovor inspekcijske službe i sličnih po svoj prilici biti da ravnatelj nije osoba koja isključivo odlučuje tko će biti zaposlen, već treba prethodnu suglasnost školskog odbora, pa (kakti) ne može zaposliti ikoga po privatnom dogovoru s njim. Stvarnost u praksi bi zadnju rečenicu prepravila umetanjem jedne riječi, pa glasila "...dogovoru samo s njim".

Ono što škola/fakultet može takvim potvrditi.

Djeci iskazivanje svog mišljenja zasigurno neće biti ni približno traumatično kao život s roditeljima koji ne funkcioniraju međusobno barem u tolikoj mjeri da mogu zajedno dogovoriti detalje kada, koliko i što će s djecom koji od njih (ne samo "živjet će s x, viđati se sa y, uzdržavanje toliko"). Dakle, ne trebate se posebno zabrinjavati radi ovoga.

"Ponovno šalje na czss..." ostavlja dojam da nije riječ o prvom ročištu i da ste na posredovanju tamo već bili. Prije donošenja odluke (povjeravanje djeteta na zajednički život jednom od roditelja) sud od czss traži mišljenje i prijedlog, a czss ga je dužan dostaviti u roku 30 dana. Djecu će vjerojatno pozvati na razgovor po svoj prilici jednom, vas bi trebali u par puta ili brzopoteznim testiranjem. Trebali bi obaviti i terenski uvid u stambene okolnosti kod majke i kod oca. Iako, kod upravo tog czss-a je jedan od naših korisnika (pa u to vrijeme i objavio na ovom forumu) prošao kompletno posredovanje i utvrđivanje prikladnosti stambeno-higijenskih uvjeta kod majke i oca u cca 45min, a obiteljski tim činila cijela jedna osoba pravne struke. Dakle, znamo kako bi trebalo biti, čujemo kako biva, a kako ponekad biva i po "sasvim ubrzanom tečaju".

Niti jedna presuda o razvodu braka kao svoj dio ne sadrži i odluku o skrbništvu (pod skrbništvo se stavlja djecu BEZ odgovarajuće roditeljske skrbi, dakle niti jednog od dva moguća roditelja). Drugo, roditeljska skrb je i nakon razvoda- oboje roditelja. O skrbništvu nema ni slova kad se radi o razvodu braka. U slučaju povjeravanja na zajednički život (što sa skrbništvom blage veze nema), prema trenutno važećim propisima, moguće je pomoću pravomoćne takve odluke djetetu mijenjati prebivalište/boravište (uz rizik da to postanu bitno promjenjene okolnosti pa bude zatražena i nova odluka suda, bilo o povjeravanju djeteta, bilo susretima i druženjima s njim). Razlog tome jest upravo činjenica da oboje roditelja imaju pravo roditeljske skrbi, kako prije, tako i kasnije. Ovaj je roditelj spriječen u pogledu izvršenja roditeljske skrbi (sprječava ga kazna zatvora), pa bi uz taj argument bilo moguće konstatirati da za to vrijeme o djetetu skrbi samo jedan roditelj, a ne oboje kao što bi u drugoj situaciji bio slučaj.

Kad czss daje mišljenje a na traženje suda, on ima ulogu "specifičnog vještaka", što ni pod razno ne smijemo zamijeniti sa pojmom vještaka i vještačenjem samo zato jer zvuči na odgovarajući način, već je riječ o "savjetodavnoj pomoći" sucu. Ta osoba svoju glavu ima, a dužna je odlučivati na dobrobit djeteta. Pojam "dobrobit djeteta" nije skup svega što netko po folkloru ili instiktu smatra dobrim, već sagledati pozitivne i negativne strane svih okolnosti u kojima se ono nalazi (nalazit će se), potom svojom odlukom osigurati one u kojima bi se nadalje razvijalo na najbolji mogući/ostvariv način, bilo udovoljeno svim njegovim potrebama koliko je to god izvedivo i provedivo. Potrebe djeteta nisu jesti+ piti+ imati krevet+ ići u školu+ ne hodati golo/boso+ vidjeti mamu/tatu+ ne biti umlaćeno, već su znatno složenija tema. Dijete se nalazi u poziciji objekta u postupku koji se vodi pred sudom. Nazovimo to pravim imenom- jer je ono nažalost isključivo objekt nad kojim se vrše neke radnje. Kao subjekt o čijem se interesu radi ga rijetko tko tretira i uopće tako promatra, iako su na sve strane svima puna usta fraza "dijete-subjekt", koja itekako ima svoje vrlo precizno značenje premda ne u okviru pravnih znanosti. U smislu razumjevanja djeteta i čimbenika njegovog razvoja u bilo kojem pogledu je sucu pomoć potrebna, jer nema ni približno odgovarajuću edukaciju, dapače znatno oskudniju od npr odgajatelja u vrtiću, pa taj dio u ogromnoj mjeri ovisi o osobnom iskustvu, iskustvu stečenom na poslu kojeg radi, a najvećim dijelom na vlastitoj osobnosti (točnije rečeno slučajnosti). Tu svoje mjesto nalazi mišljenje czss-a, koje će prihvatiti bez ikakvog razmišljanja svatko kome to olakšava osjećaj vlastite odgovornosti za odluke koje i kakve donosi, a manjak zaintereisranosti za djetetovu sudbinu temeljiti na stavu da mu je nešto "obiteljski tim czss savjetovao/predložio". Odvjetnik, u normalnim okolnostima u kojima se obiteljski tim bavi članovima obitelji na temeljit i prikladan način, a prvenstveno i isključivo u najboljem interesu djece (to im je i zadaća), je sasvim suvišan i nije odgovarajuća pratnja. Ne prati ljude ni psihijatru na vještačenje, zastupajući opserviranu osobu. Nažalost, radi prilično neugodnih iskustava sa czss, mnogi osjete potrebu voditi sobom tamo pola autobusa odvjetnika, drugu polovicu sjedala popuniti dječjim psihijatrima, a u pratnji sa strane logistički još par automobila psihologa, pedagoga i sličnih. A i +2 suvisla prolaznika.

Ovo zasigurno nema, jer se o tome ni ne odlučuje u postupku razvoda braka.

I da na kraju zaključimo početnom točkom ove svađe (koja nije početna nego posljedica nečeg sasvim drugog) koja je završila fizičkim obračunom, a upravo zato jer se prečesto čuje od mnogih ljudi "ne dam razvod" i "ne da mi razvod", pa uslijede kojekakva natezanja i svađe oko "davanja-nedavanja". Putevi do razvoda braka su: -sporazumni zahtjev oboje -tužba jednoga Nikakvih povlastica, olakšica, prednosti, a 90% ni razlike nema od načina A do načina B kad postoje i maloljetna djeca. Niti tko koga prisilno drži, niti ga može silom zadržati. Jedino što se može dogoditi jest da nečija očekivanja kako će svi ostali detalji na kraju ispasti ne budu ispunjena, ali to ima veze isključivo s djecom (+pravo roditeljske skrbi će i dalje i zauvijek biti zajedničko, ravnopravno itd), a ne razvodom vlastitog braka. Nije za očekivati (a ni zahtjevati) da će netko jedva dočekati učiniti upravo ono što i kako onaj drugi zahtjeva. Pitanje namjenjeno svima koji će jednom u budućnosti razmišljati na takav način: Kad bismo čak izuzeli da je riječ o situacijama koje podnose i trpe djeca (što je nedopustivo), a obzirom na minimalne razlike- čemu sve scene, svađe, iscrpljivanja, udarci, grebanja, davljenja i sl. pod izlikom "dam- ne dam", "da mi- ne da mi"?

Bitne okolnosti se ne bi mogle promijeniti nakon npr 8 mjeseci od pravomoćnosti?

Moj osobni stav je takav, jer polazim od tvrdnje da je djetetov interes nužno stavljati ispred osobnog (od strane bilo koga). Ako je neki osobni interes ispred djeteta i njegovog interesa, onda može postojati 10.000 razloga: počevši od onog "da mi žena ne komplicira razvod jer je dodatno povrijeđena", "kad moji budu spremni za susret s tim djetetom", preko onog "da me majka djeteta u njegovo ime ne tereti uzdržavanjem odmah sada, ali ću za godinu dana lakše" ili "kad svoju majku/oca/drugu djecu pripremim na činjenicu da imam dijete" ili "kad okolina bude na to gledala sa više odobravanja" ili "kad budem spreman preuzeti obavezu uzdržavanja" ili "kad sredim okolnosti tako savršeno da svaaaaki dan venem za druženjem s tim djetetom" ili "kad se zaposlim/završim faks/budem mogao iz xy razloga" ili "kad se preselim bliže", pa do npr. "ako umrem prije toga, možda me neće nasljeđivati". I još 9.990 mogućih... razloga, odnosno opravdanja (koja se mogu uredno nizati jedno za drugim, ovisno koliko se nisko nalazi dijete na ljestvici prioriteta).

Ovrha (do koje treba doći) bi se morala naći ispred takve naplate ostalih tražbina, neovisno o vremenu njihovog nastanka... CZSS neće "uskakati" dok ne budu ispunjeni uvjeti za privremeno uzdržavanje: 6 mjeseci neplaćanja neprekidno ili s prekidom neplaćenih 6 unutar razdoblja od 7 mjeseci. Nakon ispunjenog tog uvjeta, zahtjev (pisani) bi morao biti odobren danom njegovog podnošenja, iznos u visini 50% minimalnog koji je određen i objavljen te godine za određenu dob djeteta, a trajanje najdulje do 3 godine. Ovo će kasnije naplatiti, ne daruju...

Ciljana točka bi mogla biti (i) ovdje: Obiteljski zakon (klik-ovdje) čl.232a :fucka:

Priznanje očinstva je procedura koja se sastoji od izjava i nešto sitno kuna. Matičar će vas (majku) upozoriti na činjenicu da je pravo djeteta znati tko su mu roditelji (ako je vama otac djeteta poznat onda ga tim činom zakidate za ostvarenje njegovih (djetetovih) prava). Nakon toga će obavijestiti czss da je dijete upisano bez podataka o ocu pa će vas pozvati oni da date izjavu koga smatrate djetetovim ocem. I oni će vam objašnjavati iste stvari. Matičaru ili na czss možete izjaviti koga smatrate ocem djeteta i to će se smatrati vašim pristankom na upis očinstva djetetu. Potom će biti pozvan i on. Ne postoji moguća "situacija" koju je potrebno "srediti", a da bi tome moglo pomoći nepriznavanje djeteta na vrijeme, dok za godinu dana to ne bi više bio "problem". Postoji poprilično velika mogućnost da na takav zaobilazni način netko kaže kako očinstvo priznati ne želi, pa odgađa svoj mogući problem- s tim djetetom prvenstveno (a ne tzv "situacijama koje će srediti") na godinu dana.

I gdje bi tu bila veza sa pitanjem upitopostavljačice i prikazom primjera iz Srbije na temu: imati-ne imati prednost pri zapošljavanju temeljem prethodnog rada na određeno radno vrijeme na tom radnom mjestu?

U RH ne ide ni 1%, kamoli 100% na taj (ili sličan) način. Korisan odgovor je u objavi #2. Jedina prednost pred ostalim kandidatima jest da je poslodavac do sada mogao upoznati vas i vaš rad. To, pak, u našim prilikama (budimo fair pa izrecimo) ne treba značiti ništa, pa i najlošiji kandidirani može isplivati kao najbolji izbor ako ispunjava zakonske uvjete, a jednako tako i najkvalitetniji ponuđeni ignoriran. Sretno!

-besplatna pravna pomoć, kako: http://www.dijete.hr/Dokumenti/novi%20dokumenti/BPP.pdf -koliko: to vam nitko ne može reći osim Vidovitog Milana na njemu svojstven način Kao punoljetna osoba imate poslovnu sposobnost, pa ćete takvu tužbu obaviti vi: ni jedan od roditelja vam više nije zakonski zastupnik koji bi u vaše ime poduzimao kakve radnje. Dalje, dužni su vas (i) nadalje uzdržavati oboje roditelja (i majka i otac), a ni jednom više niste povjereni na zajednički život odlukom suda kao maloljetno dijete. Možda ćete živjeti s jednim, drugim ili ni jednim od njih, a to nadalje ovisi samo o vama, ne odluci suda. Roditelji su vas dužni uzdržavati i nakon punoljetnosti: a) godinu dana nakon prestanka školovanja (za slučaj da ne budete student) i to ako se ne možete zaposliti b) studenta koji uredno i redovito ispunjava svoje studentske obveze Visina se određuje (osim objavljenih mjerila u minimalnim iznosima) prema: - potrebama uzdržavane osobe, - mogućnostima osobe/osoba koja/koje uzdržava/ju, pa tu negdje između, ovisno što je, kako i koliko moguće.

Da, oćuh/maćeha su podredno dužni uzdržavati dijete. Nakon vaše smrti bi bio dužan uzdržavati dijete ako je živjelo s njim u trenutku vaš smrti. Ako je taj brak razveden, takvih dužnosti ne bi bilo. Međutim, vaši roditelji su na redu podredno dužnih uzdržavati dijete, pa je za očekivati i takav pokušaj realizacije njegovog uzdržavanja.

"Viđanje po dogovoru" je uglavnom nekorisna odluka koja uglavnom ničemu konkretnom ne služi, osim kao naputak roditeljima da bi se trebali dogovarati (kad dođe do problema, najdulji je put njegovog rješavanja). Dobrodošla bi privremena mjera radi uzdržavanja.

Zato se i zove "minimalni" i "koji je dužan plaćati roditelj koji s djetetom ne živi". Ne znači da je dostatan za sve. Minimalan je. Otprilike kao da pitate kako se npr. dvo/tročlana obitelj može hraniti minimalnom plaćom i zašto je tolika određena a ne dvostruko ili trostruko veća. "Kao vani u nekim zemljama" je relativan pojam. Pod određenim uvjetima i na određeni rok, da. To što bi vama sada odgovaralo, ne.

Tema zalutala u Obiteljsko pravo? Ajmo u Radno...