newbie

Da biste prestali plaćati, prvo ćete trebati zatražiti tužbom da sud utvrdi prestanak te obveze i od kojeg dana točno. Pri tom tužite dijete. AKo bi trebalo određivati obvezu i neki drugi iznos, to će uraditi sud, a možete riješiti i nagodbom s djetetom na CZSSu (što nije moguće ispod minimalnog iznosa, jer o tome može odlučiti isključivo i samo sud). Koliki bi bio iznos, nitko vam ne može predvidjeti, ozbiljnije odgovoriti, a ni dati naslutiti prema podatku da ste umirovljenik (osim eventualnim pogledom u kristalnu kuglu).

Učenik prestaje biti redoviti učenik škole završetkom školske godine u kojoj je završio školovanje u srednjoškolskoj ustanovi. Razlika između nastavne godine i školske je ta da je nastavna dok traje nastava, a školska traje od 1.rujna do 31. kolovoza svake godine. Na isti način djeca iako evidentno studenti za par mjeseci, ne mogu raditi preko student servisa već učeničkog servisa- baš do tada, s razlogom. Ima i sličnih primjera.. v. http://www.zakon.hr/z/317/

U ispunjavanju zakonskog uvjeta- ne. Jer, VSS (zakonski uvjet za svih) je bio dio uvjeta za druge mogućnosti te iste osobe, mimo rada na radnom mjestu upravo kao učitelj i ništa drugo. U mogućnosti zaposlenja na poslovima učitelja- da, postojala je mogućnost, nalik ovoj sada. U odlukama Vrhovnog suda 2003. i Ustavnog 2005. i nadalje, zamjereno je nerazlikovanje "ispuniti propisani uvjet" i mogućnosti iz prelaznih odredbi, jer se to koristilo kao dokaz ispunjenih uvjeta za imenovanja na druge dužnosti, a u ogromnom postotku od skoro polovice RH škola zamenarena činjenica da se mogućnost iz prelaznih odredbi odnosi isključivo za radno mjesto na koje se odnose (učitelja). Brzopotezno je promjenjen dio o uvjetima na nazadnije od 1990., ali se riješio gorući problem: učiteljima za njihovo radno mjesto nikakva razlika, a všs učitelj bilo kojeg obrazovnog profila se mogao kandidirati za ravnatelja, jer je uvjet za učitelja nakon mnogo vremena ipak (opet) formalno ispunio. Usporedivši sa sadašnjim mogućnostima, prelazne odredbe su trenutno ipak korektnije u tom pogledu, a kad je (bilo) potrebno produljiti rok kada će i ravnatelj morati ispunjavati zakonske uvjete za učitelja, mijenja se samo ta sitnica, a ne putem mijenjanja uvjeta za učitelje naniže. Objašnjenje sadašnjih odredbi ograničenih vremenskim rokom u pogledu kandidatura za druge dužnosti a ne samo posao učitelja, nalazi se još u odlukama Ustavnog suda 2005. nadalje: logično je staviti do znanja da je u tom segmentu potrebno zahtjevati više, a ne stavljati letvicu na najniže moguće. Iz mnogih sličnih i hipotetskih (nažalost, ne i nemogućih) razloga je važno razlikovati ispunjava li osoba zakonski uvjet ili ostvaruje pravo na zaposlenje na vrlo određenom radnom mjestu bez potrebe za doškolovanjem. Kad je riječ samo o činjenici zaposliti nekog kao učitelja ili ne i kako, razlika je u samom početku: - jednima: aha, ispunjava uvjete po čl.105, ok ugovor može - drugima: aha, ne ispunjava uvjete po čl.105, ali prema datumu diplome/ upisa na studij, upada u skupinu iz čl.155, ok ugovor može Sasvim treća kategorija su osobe: - aha, ne ispunjava uvjete po čl. 105, ne spada u skupinu iz čl.155, ali nemamo nikog drugog na natječaju, pa ajmo na određeno i ponavljamo za par mjeseci (i tako unedogled ili dok se pojavi tkogod).

Treba razlikovati osobe koje zakonski uvjet ispunjavaju i one koji ga ne ispunjavaju. Dakle, od 2008. nadalje, zakonski uvjet za učitelja predmetne nastave je isti kao i 1990. nadalje, za razrednu isti kao 2001.-2005. S druge strane, postoji skupina koja je obrazovanje završila u vrijeme kada nije bilo mogućnosti steći drugi/drukčiji stupanj stručne spreme i njima je omogućeno zaposlenje bez potrebe za doškolovanjem. A to su isključivo oni koji su do navedenih rokova (1990. jedni, 1992. drugi) obavili ono što se od njih očekivalo. Te osobe i tzv. "nestručne" (neodgovarajući stupanj obrazovanja ili obrazovni profil) nisu u jednakom položaju. Naime, ovim drugima od nedavno nije moguće zaposlenje na neodređeno radno vrijeme, ni iznimkama niti posebnim postupcima do odobrenja ministra (koji je počinjao dokazivanjem kako škola nije mogla naći stručnu osobu a tražila je u propisanim rokovima i redovito, 5g do ovog Zakona, 3g od njegovog stupanja na snagu pa do ukinuća te mogućnosti). Osobama o kojima pričamo, takvo što nije ni bilo potrebno.

Dvije teme koje ste otvorili u par minuta razlike, spojene su u jednu, kako bi se korisnici pri čitanju lakše snalazili...

Postoji nešto što se zove završne i prijelazne odredbe, a one služe upravo tome što riječ daje naslutiti- najjednostavnije rečeno: prelazu prošlosti u sadašnjost sa što manje moguće štete. Da bi vam bilo jasnije što je pisac htio reći, pogledajte u tekstu Nacrta prijedloga ZOOOSŠ ('08.) Nije riječ o ničemu spektakularno novom od '08., već nasljeđu intencija prethodnog ZOŠa, koji još od 1990. VŠS tj dvogodišnji studij, nije smatrao ispunjenim zakonskim uvjetom u predmetnoj nastavi, svojim izmjenama iz 2001. ni za razrednu, a ovo rješavao na sličan način. OK, uz malenu iznimku razdoblja '05.-'08. kada je pod pojam "zakonskog uvjeta" vraćena VŠS, ali to nije imalo nikakve veze s učiteljima i zaštitom njihovog zaposlenja ili zapošljavanja, već sa 48% nezakonitih mandata ravnatelja '01.-'05., te ponovnim vraćanjem mogućnosti VŠS da se kandidiraju na to mjesto ispunivši prvenstveni uvjet- ispuniti zakonski uvjet za učitelja, a ona odredba koja je štitila osobu kao učitelja nije bila dovoljna i za ovo drugo mjesto. Možda taj korak unatrag '05.-'08. u odnosu na prethodnih 5-15g, unosi ponekad blagu zabunu o značenju pojma zakonski uvjet i dan danas, jer ispada da za je za radno mjesto učitelja više od 2-3g studija bio uvjet 15tak godina (za razrednu je to trajalo 4g), pa sljedeće 3g nije bio uvjet, pa zadnjih nekoliko jest opet svima. Dakle, za osobe sa všs, tj dvogodišnjim studijem, koje su navedene u čl.155 se ne može utvrditi da zakonski uvjet ispunjavaju, ali (!) su njihova prethodno stečena prava zaštićena na ovaj način i može ih se zapošljavati na radnom mjestu za koje su se (do) prije 20tak godina školovali.

Usput pisamce... Usmeno će vam puno lakše reći da se morate najaviti tjedan dana unaprijed (bilo je primjera po mjesec i više, jer im je ne-znam-tko na bolovanju ili tvrdnje da posredovanja ne mogu započeti sljedećih 6mj jer im je gužva itd) i da nemaju vremena za vaše dijete (ne vas, o djetetu i njegovim pravima je riječ). Ako je što sigurno, sigurno vam ne bi stavili potpis i pečat ispod: "Sori nemamo vremena za vaše dijete još xy vremena, aj tutanj, ne smetaj.", a naročito ga ne bi dali na potpis portiru. Napomenite da ste odbijeni (tko, što, kako) i kada, da to sada tražite ovim drugim mogućim putem obzirom da onaj jednostavniji nije naišao na razumijevanje i dužnu pozornost, ostavite kontakt podatke. I... svakako se na kraju "nadajte što skorijoj njihovoj intervenciji radi ostvarenja dobrobiti mtl djeteta u smislu spriječavanja kršenja njegovih prava..." Poštom s potvrdom ili na urudžbeni (uzmite broj). Btw. baš zgodna shema dati portiru ulogu odvraćanja stranaka, jer poslije "nitko nije znao o čemu je riječ, a i nema pojma da je što bilo". A ni traga. Najs. Veri najs.

ad1. Uz stručnu osobu je lakše nego bez nje. Kako sve tako i ovo. Ako ne umijemo sami popraviti televizor, vjerojatno bismo se oslonili barem djelomice na osobu koja neke stvari umije odraditi. ad2. Što više dogovorenih stvari- kraće. Što manje- dulje. Pripremite se na lijepi broj mjeseci, pa do par godina. ad3. Ovisno o tome koliko će radnji biti poduzimano... ad4. Posredovanje je obvezno kad postoje i maloljetna djeca o kojoj je potrebno donositi odluke, bez obzira je li riječ o sporazumnom zahtjevu ili tužbi. ad5. Budimo iskreni pa se upitajmo na što bi se svelo 90% razvoda: preispitivanje roditeljskih kompetencija ili obračune ubuduće bivših bračnih drugova radi kakve nematerijalne zadovoljštine? O utvrđivanju krivnje i moralnih vrijednosti roditelja odnosno njihovom utjecaju na odgojne vrijednosti, a osvrnuvši se promatrajući svijet, za uočiti je da je mjerna jedinica tolerancije vrlo rastezljiv pojam i ne mjeri se istim metrom kad je razvod na pomolu i kada nije, pa ispada da je glavno pitanje osobni stav prema svom mužu ili ženi tj. braku, je li kriv(lji) preljubnik ili onaj tko to ne tolerira. Iz zaleta bismo se gotovo svi složili da to nije za oveće tolerancije, a stvarnost oko nas to debelo demantira. Tu je znatna razlika između deklaracija i postupaka ljudi, izjavljenih stavova i stvarnih reakcija. Obzirom da je pitanje usmjereno na kvalitetu roditeljstva namjenski prilikom razvoda, ne kvalitetu bračnog odnosa, a niti prvenstveno roditeljstva (po logici stvari, metar za mjerenje bi morao biti potpuno isti u slučaju da se brak roditelja djece namjerava razvesti i kada nije na tom putu ni u primisli), pa bi upravo stoga bi više spadalo u fluidno-elastična prigodna poimanja/procjene. Da se ne bismo kojim slučajem krivo razumjeli, ovo zadnje sam oduljila kako bih odmah odvojila bitno od nebitnog i izvedivo od neizvedivog.

Tek nakon 6 neplaćenih mjeseci neprekidno ili 6 neplaćenih unutar razdoblja od 7 mjeseci (dakle s prekidom) se ispunjavaju uvjeti za privremeno uzdržavanje od czss. Strašenja zatvorskom kaznom (koja jest mogućnost) ili čak njena realizacija su korisni kad osoba mogućnosti doista ima ali uporno nastoji izbjeći obvezu vjerujući da je to moguće, a potom na taj preostali način shvati da to baš i nije (bila) dobra opcija učinjenog izbora... Još jedna mala korekcija, sud nije u tome presudio u vašu korist, već djetetovu: uzdržavanje je njegovo pravo a vi ga zatražili u njegovo ime samo zato jer je maloljetno i iz niti jednog drugog razloga. Ako je stvar beznadežna, a mogućnosti postoje, preostaje i opcija tužiti podredno dužne uzdržavati (baka/djed po tom roditelju).

Isključivo za vrijeme nakon takve tužbe. Ali, za razdoblje prije ne mogu biti obvezani.

Korigirat ću vas malo... jeste osoba koja ima pravo roditeljske skrbi, ali baš jednako koliko i otac. Što se roditeljske skrbi tiče, ni ni jedno od vas ne prednjači niti je dobio skrbništvo niti postaje kakav skrbnik više nego li je bio i prije.. Dijete je vama povjereno na zajednički život slijedom činjenice da mu roditelji ne žive zajedno i ništa više od toga. O ostatku upita se dobili savjet, a nadodajmo da od pravomoćnosti presude + nakon 6 mjeseci neplaćanja uzdržavanja kontinuirano ili s prekidom neplaćenih 6 mjeseci unutar razdoblja od 7 mjeseci, bit će ispunjeni uvjeti za odobravanje zahtjeva za privremenim uzdržavanjem od CZSS (visina u iznosu 50% minimalnog iznosa). Koliko sve ide "brzo", možda vam to bude i najbrža varijanta uskoro... Naravno, ako odluka suda je pravomoćna već sada, inače prethodi još neko izvjesno vrijeme dok se i to riješi.

U slučaju vlastitih prihoda maloljetnog djeteta, sud ne odlučuje o prestanku obveze, već postoji mogućnost da odredi iznos manji od 50% minimalnog, a koliko točno, procjenjuje sud. Može biti i simboličan iznos. Zaposlenje 17-togodišnjaka nije čudno, postoje i npr. trogodišnje srednje strukovne škole. Kad se takvo dijete ne bi moglo zaposliti, otprilike bi se podudarali uvjeti da se utvrdi prestanak obveze (punoljetnost + 1g od prestanka školovanja). Ako se uspjelo zaposliti, vlasititi prihod ima (dužno je sudjelovati u svom uzdržavanju) i iznos uzdržavanja od roditelja bi mogao biti određen vrlo nisko, a prestanak obveze punoljetnošću.

Je li što uplaćivano u zadnjih 7 mjeseci? Ako da, koliko mjeseci?

Selimo temu u Tražim odvjetnika.

Ni jedna odluka suda nije vječna ni Sveto Pismo. Moguće je tražiti novu odluku i povećanje, intenzitet i pomno razrađen plan. Sud je potrebno uvjeriti (trenutno) da je to na dobrobit djeteta i to treba biti misao vodilja: dobrobit djeteta, pozitivan utjecaj na njegov daljnji razvoj, stavove, kvalitete kao što su empatija, asertivnost, tolerancija, bliskost itd itd... odnosno sve ono što čini djetetov integritet i identitet. Ukoliko očeva partnerica nije (a tvrdi da nije) osoba koja nastoji ukazati na svoju veću vrijednost nego li je majčina, ne nastoji se nametnuti u kakvom nadmetanju "koja je od njih dvije bolja i djetetu okrenutija", potrebno je uočiti prilično veliku mogućnost majčinog otpora ako je strah od takvog čega motivira na kompliciranje jednostavnih stvari (što nije baš rijedak slučaj). @Stravinsky, imali smo na doslovce hrpetine primjera kada czss ne reagira blagovremeno, a stvari se još ne zakomplicirale previše. Jednako tako i zakašnjelih reakcija roditelja, koji su se nadali "da će se stvar vremenom smiriti sama od sebe", pa naknadno začuđeno shvatili da i nije baš. Ako suvisla komunikacija nije moguća, nije moguće izrazgovarati temu, neće se samo od sebe dogoditi ama baš ništa, odnosno barem ništa dobrog za djecu. One frazice "vrijeme će pokazati/ izliječiti/ učiniti..." su izmišljotina kojom se opravdavaju pasivni i inertni ljudi: a) problem liječi/ popravlja/ stvari mijenja- pojedinac ili više njih (a ne "..se liječi, popravlja/ mijenja", pasiv govori dovoljno sam o sebi) b) da, to se zbiva kroz vrijeme ("to", a ne čudesa sama od sebe) Sumnjam da su naši djelatnici czss-ova needucirani u tolikoj mjeri pa da smatraju da ce "vrijeme učiniti svoje", a još manje vjerujem da im je nepoznata svrha posla kojeg rade pa da smatraju dostatnim naputke "roditelji se trebaju dogovarati", jer ih se može udijeliti i dijeliti 500x dnevno i bez kakve diplome, pa i bez osnovnoškolske svjedodžbe. Dakle, ljudi koji im se obraćaju, obraćaju im se za stručnu pomoć i intervenciju, a ne lupetanje fraza ko papige a bez konkretnih postupanja i rada na tome. Kad bi tome bilo tako... značilo bi da najmanje 95% kolegija nisu uspjeli položiti, odnosno barem pročitati literaturu djelomice, a diplome i radna knjižica tvrde upravo suprotno- barem u onom najminimalnijem obliku. Iskreno rečeno, hvata me alergijska reakcija na tisuću opravdanja "nismo dovoljno educirani" i sl., jer je najšečće riječ o inertnosti, odgađanju i ostavljanju problema da se nagomilaju. Tada je problem veći, zahtjeva veći angažman i ustrajniji rad, a manjak kadra dolazi do znatno većeg izražaja. Da, slažem se da je i taj segment, pozornost na činjenicu da je djetetu na dobrobit aktivnost i što veća uključenost roditelja u njegov život, bitna stavka, jer jako dobro ukazuje koliko roditelj promišlja o djetetu više nego o svom odnosu sa bivšim partnerom (ma kroz koju to priču provukli). Naročit manjak i odsustvo svakog mogućeg problema bi trebalo očekivati kod svih roditelja koji vape za vlastitom aktivnošću oko svoje djece i doista to žele. Jednostavno nema razloga da barem u tim slučajevima ne bi išlo sasvim glatko. Uz to, postojanje oćuha/maćehe bi trebalo predstavljati obogaćenje djetetove primarne socijalne mreže, a ne problematična stavka. I u tom slučaju, potrebno se zaustaviti na odnosu roditelj-dijete odnosno dijete-roditelj. Što govori činjenica da npr (iako ne redovito, ali je nerjedak slučaj), netko manje aktivan na pokušajima da s djetetom provede što više vremena i bude što prisutniji uz njega, aktivniji, se najednom "probudi" kad se pojavi nova odrasla osoba istog spola u kućanstvu djeteta? Budimo fair, pa priznajmo da je i to stvar na koju trebamo gledaqti s kritičkim odmakom. Dakle, i opet se vraćamo na: konkretno dijete, konkretan roditelj, konretne okolnosti su potrebne za svaki pojedinačni primjer, kako bi se djetetu osiguralo njegovu stvarnu što veću dobrobit- štop kompetentnije roditelje i što dobronamjernije okruženje. Napomenimo da se susrećemo i sa nebuloznim stavovima u stilu "Pa naravno da rade jedni drugima cirkuse! To vam je, znate, sasvim normalno kad se razvedu ili prestanu živjeti skupa." Možda jest uvriježeno i često, ali normalno- svakako nije. I ne zaslužuje toleranciju, već terapiju ili u najmanju ruku stručnu pomoć kolika je potrebna.

Potpuno krivo ste čuli- u svakom od djelićaka koje ste naveli. Nešto tome nalik se može dogoditi isključivo u slučaju kad dijete posvoji bračni drug roditelja, što pak sa činjenicom sklapanja braka majke nema ništa, već je riječ o postupku za kojeg bi otac zasigurno itekako znao. U tom i takvom postupku, čak i nakon svoje izjave pristanka na takvo posvojenje, imao bi rok od mjesec dana da se predomisli. A sad, da uklonimo višak nepotrebnih informacija. Prvo, tko nosi koje i čije prezime, te zašto, za pravo roditeljske skrbi i uzdržavanje djeteta je sasvim irelevantno. Drugo, je li dijete izvanbračno ili bračno, također je jednako (potpuno) nevažno. Treće, nebitno je i je li se djetetova majka udala, jer je tim činom taj čovjek postao njen muž, ali ne i otac djetetu- vašeg muža. Pojmovi otac i oćuh nisu sinonimi, iako mnogi oćusi preuzimaju vrlo predano ulogu odgojnog faktora i vrlo bliske osobe. Vjerovali ili ne, unatoč mnogim romantičnim zamislima prilikom sklapanja braka, osoba se ženi/udaje za samo jednu jedinu osobu, a ne ženi se/udaje za cijeli ostatak njegove/njene obitelji, uže ili šire. Niti im postaje oslužbenjeno uvedeni zamjenski igrač/igračica na "upražnjeno" mjesto Vaš muž prije i upravo sada dijeli pravo roditeljske skrbi s majkom djeteta. Ona nije "dobila skrbništvo" (već je to folklorni izraz kojim ljudi sebe drže u zabludi kad ga koriste), a baš jednako tako ljudi to isto ponekad vole smatrati kakvom kategorijom "s mogućim transferima". Kako pravo roditeljske skrbi podrazumjeva niz prava i dužnosti, i nadalje će biti kao i prije... Što se samog uzdržavanja djeteta tiče, trebali biste znati i razumjeti da je to pravo djeteta, ne ijednog roditelja. Lišiti dijete nekog isključivo njegovog prava, a ovisno o bračnom statusu kojeg od roditelja, nije moguće niti dozvoljeno, jer to jedno s drugim blage veze nema (iako bi mnogima možda odgovaralo). :beba:

Dužni smo napomenuti kako smo se i ovdje susretali sa slučajevima da su djeca učena majčinog novog partnera nazivati ocem, očevu novu partnericu majkom. Ova primjera su nedopustiva. Ne radi nazivlja već odgajanja djece na način koji ne isključuje niti jednog roditelja iz njegove uloge, niti to insinuira. Dapače, dobra praksa pokazuje kako je s djecom o tome uputno razgovarati, objašnjavati im da to nisu zamjenske majke i očevi, iako mnogi imaju značajan pozitivan odgojni utjecaj na njih, ulažući trud upravo i u taj segment djeteta svog partnera/partnerice. S druge strane, također nije nepoznanica da jedno od roditelja potencira negativne načine razmišljanja i po samo dijete štetne osjećaje: da će netko "izgurati" njegovu mamu ili njegovog tatu, da se mora odlučivati između dvoje/troje, da nije poželjno da se novi partner/partnerica roditelja djetetu sviđa itd itd. Prvo, svaki je roditelj dužan osigurati djetetu njegov osjećaj sigurnosti, što znači: upoznati ga s osobom, ostvariti kontakt i osloboditi put do stvaranja međusobnog odnosa. Jednako tako mu je dužan i objasniti, vrlo decidirano, kako to nikakve veze nema s njegovom majkom/ocem koji je tom roditelju bivši partner, da ne mora podilaziti nikome, odnosno uvjeriti ga da odrasle osobe (niti jedna) nemaju od njega očekivanja da se svrstava (ako voliš njena, ne voliš mene; ako ti je draga ona, vrijeđaš mene itd). Osobe koje nisu spremne na takav pristup vlastitom djetetu (ma u kojoj ulozi bili- osobe u novom parnetstvu/braku ili ona čiji su partner ili partnerica stupili u novu vezu/brak) i drže da je takvo što na bilo koji način uvreda njemu, moglo bi se sa skoro potpunom sigurnošću reći da nije razriješila svoj vlastiti, partnerski odnos sa osobom koja je roditelj tog djeteta. A naravno, sva inzistiranja kojima se možda nastoji izgurati jednog od roditelja su također vrlo sličan znak, vrlo slične stvari i predstavlja manipulatorski odnos prema djetetu. Ono ne mora "birati". Ali, ima pravo dobivati pažnju. Ujedno, djeci je svojstvena osobina da žele surađivati. Pa i onda kad očekivanja nisu izrečena, već ih samo pretpostavljaju. I to je obaveza uočiti i razjasniti, a najbolje što prije- preventivno. Jednog dana kad npr roditelj djeteta sklopi novi brak, bilo bi normalno sklanjati ženu/muža/polubraću/polusestre iz kuće?! Po kojoj je to znanstveno utemeljenoj činjenici i za koji segment razvoja djeteta poželjno? Doduše, dovoljno je razgloa radi kojih bi dijete rado provelo određeno vrijeme samo zajedno s roditeljem. Koje dijete ne bi? Je li neka abnormalna razlika između djece razvedenih i nerazvedenih u tome? Dakle, polako, pouzdano i bez suvišnih dramatiziranja, jer mogu postati uvod u sukobljavanja ni za što, pridavanje pretjerane važnosti stavu bivšeg partnera/pratnerice, umjesto imenovanja kao neodgovarajućeg i okrenutom OD djeteta a ne KA njemu.

Recite im što i nama. A možda usput i shvatite da policija nije gora stvar od verbalno-fizičkog nasilja kojem ste nazočili.

Vaših dvoje djece je vaših dvoje djece (bilo i jest). Zajedničkih dvoje nisu samo vaša djeca, ali (i) vaša svakako jesu kao i onih prethodnih dvoje. Imate obvezu uzdržavati i mlađih dvoje, a kojim iznosom je već drugi dio priče... Vi imate pravo (i dužnost) roditeljske skrbi nad četvero, ona nad dvoje...

Molim da se suzdržite ovakvih ispada. Ostaje kao podsjetnik na ovaj naputak vama nadalje. Naše polazište i pretpostavka je da ste ovdje došli po savjet, a ne ispucavanje kao usputnu zadovoljštinu. Hvala.

Može pokušati. To rade roditelji (prilično često povrijeđene žene, uz više ili manje maštovite izgovore) kojima do djece nije stalo osim deklarativno, već se njima služe u vlastite svrhe. Za sada, pripišite to nekim uvriježenim rečenicama koje ljudi vrlo često izgovaraju uslijed povrijeđenosti- spada u "klasiku". Roditelj koji se djetetom bavi, prisutan i aktivan, koji ga odgaja poštujući njegova prava i pazi na njegove potrebe, uključivši i manjak negativnog utjecaja na djetetov uredan psihofizički razvoj (oba dijela bitna). To uključuje i manjak "alergijskih reakcija" na činjenicu da dijete ima i majku i oca (i pravo na oboje), iako oni možda nisu više muž i žena. Roditeljsku skrb ćete dijeliti oboje, kao i do sada. Ne "dodjeljuje" se ijednome. Nema potrebe izjednačavati partnersku ulogu s roditeljskom (vrijedi jednako i za muškarce i žene). Između riječi Dijete i Ja nema znaka jednakosti u jednadžbi, bez obzira s koje strane. Posljedično, roditeljstvo i bračno zadovoljstvo nisu sinonimi.Ipak, on može osjećati, pa i konstatirati da preko vašeg postupka ne može prijeći ili jednostavno ne želi, pa smatrati da su vaši bračni odnosi teško i trajno poremećeni. Kako u braku nitko ne može biti prisilno već svojom voljom i željom, morat ćete prihvatiti njegovu odluku da se razvede, sviđala vam se ili ne. U slučaju razvoda, niti vi niti on, bez obzira s kim dijete živjelo a s kim se susretalo i družilo, nećete smjeti braniti niti izbjegavati ostvarenje tog djetetovog prava na uredan i redovit kontakt i izgradnju/njegovanje međusobnog odnosa. To je pravo djeteta, a ni jedan od roditelja nije pozvan o tome samostalno odlučivati. Odluku suda ćete oboje biti dužni poštivati, inače vam slijede stvarni i vrlo konkretni problemi/postupci radi nepoštivanja djetetovog prava i odluke suda koja to nastoji zaštititi. Moglo bi "igrati", narocito ako se ne namjerava djetetom baviti kao/koliko svaki roditelj koji s djetetom živi ili mu sud ne pokloni vjeru. Kako već rekoh, može pokušati, a čovjek i inače može svasta pokušavati: orobiti mjenjačnicu, ustrijeliti čovjeka, pregaziti omraženu osobu na pješačkom itd. U nastavku bi mogao snositi posljedice, nimalo ugodne. Nažalost, prije toga bi posljedice po sebe osjetilo dijete, a obzirom da to ljudima padne napamet tek nakon takvog postupanja (i ako uopće ikad), riječ je o osobama kojima dijete nije na prvom mjestu, već vlastiti nerazriješeni partnerski odnos s osobom s kojom više nije u braku/vezi. U ovome prednjače žene, ali su djeca u znatno većem postotku povjerena majkama, pa je i ta mogućnost znatno veća. Djeca nisu vlasništvo, nisu ničije igračke, ni oružja u tuđim ratovima (iako bi se mnogi rado njima služili). Ovo nije dio postupka razvoda braka. Mogli biste imati pravo na polovicu uloženog za trajanja braka, naravno stečeno radom, ne darovanjem, nasljeđivanjem ili od nečeg što je stekao prije braka. Naravno, to ne biste mogli potraživati od njega, a morali biste i dokazati.

Ovisno o vašim mogućnostima i potrebama djeteta, u slučaju da je osoba dužna uzdržavati više djece (dvoje pa nadalje je "više"), moguć je iznos niži od minimalnog propisanog, ne manji od 50% osim ako dijete ima vlastite prihode. Dvoje mlađe djece, ako ih niste imali u vrijeme donošenja prethodne odluke, su promjenjena bitna okolnost, a ako su bila rođena tada, rastu i oni kao i njihove potrebe, pa to može biti promjenjena okolnost. Drugi (trideseti) brak i još (pedestero) djece ne može biti osnova za utvrđivanje prestanka obveze uzdržavanja ijednog od njih. Nakon prestanka školovanja, roditelji su dužni uzdržavati punoljetno dijete godinu dana, ako se ne može zaposliti. Utvrđivanje prestanka vaše obveze uzdržavanja treba zatražiti tužbom.

Znate i sami da položen stručni ispit nije uvjet niti uzrokuje obvezu davanja prednosti. Već ste i sami osjetili da uputnice također nešto znače, a sa dvije liste- onih s poslovno uvjetovanim otkazom i nepunim radnim vremenom. Prednost će pri zapošljavanju ostvariti djeca branitelja iz odgovarajućih kategorija, a i osobe s invaliditetom. Dobar dio ostatka će biti dogovoren ili i izlobiran unaprijed, što bi bila već tradicijska pojava iako se još uvijek ne njeguje u KUDovima. "Pošteno konkurirati" kako kažete, možete upravo na način na koji to radite i pri tom se nadati da se neće ponavljati zauvijek.

Mogli ste osigurati besplatnu pravnu pomoć, odnosno odvjetnika ne biste platili vi. Da, moguće je tražiti unatrag za vrijeme koje je bio dužan uzdržavati a nije, sa zastarom od 5g. Doduše, o "imam pravo": uzdržavanje nije vaše pravo nego djetetovo, a vi ste ga tražili u ime djeteta jer je maloljetno.

Ta strašna papirologija (priznanje očinstva) se svodi na par kuna pristojbe i 2 izjave. A obzirom da ste odlučili vjenčati se nakon poroda, što se djeteta tiče u smislu kojem pitate, sasvim je svejedno hoćete li ikad ili nikad. Ali, u svakom slučaju, ako vašem djetetu otac nije nepoznat (upis u rodni list), bez obzira vjenčali se ili ne, živjeli zajedno ili odvojeno, razveli se kasnije ili ne, usvojite činjenicu da tzv. samohrana majka nećete biti, niti ćete biti smatrani roditeljem koji sam skrbi o djetetu, već ćete pravo roditeljske skrbi dijeliti s ocem djeteta ravnopravno. Ako vam je toliko stalo (pitali ste) da nema traga naknadnom priznanju očinstva, obavite sklapanje braka prije djetetovog rođenja. Sklapanje braka nije isto što i svadbeni tulum, pa odredite svoje prioritete prema onom što vam najviše odgovara.