newbie

Dobronamjerno ću vam savjetovati da ne "upucavate" sebi kakve "filmove" o (ne)poštovanju budućeg vam bivšeg prema vama ili možda još gore- suda koji je vještačenje odredio (bez obzira na čiji prijedlog). Na pitanje "tko je on da traži", odgovor glasi: roditelj koji pravo roditeljske skrbi nad djetetom ima, a dijelit će ga sa vama jednako kao do sada i nakon razvoda braka, bez obzira kome dijete sud povjerio. Nadalje, je li "te" struke ili neke sasvim stote, također nije bitno. "Stručni savjet" czssa sudu da vještačenje nije potrebno nema nikakvu težinu (niti značenje) po pitanju hoće li ga sud odrediti ili neće. I treće, "struka" nije iznijela mišljenje da to nije potrebno, jer riječ nije o istoj struci, a ni istom poslu. Ako baš hoćete, ni suca, ni psihijatra (ni psihologa kliničara koji bi mu mogao biti suradnik). Svrha nije izvještačiti vaše (samo) zdravlje, jer je to tek polazna točka, već roditeljske kompetencije detaljno za svakog od vas dvoje, a odluka suda i svi njeni detalji bili na djetetovu što veću korist- i to je jedino trenutno bitno. U tome czss nije najkompetentniji mogući savjetodavac sudu. Inače, što se tiče očekivanja- nekad se vještvo poklapa sa mišljenjem czss, a nekad ne... stoga se vratimo na početak: okanite se umišljanja o (ne)poštovanju i ostalih uz to vezanih konstrukcija.

Dakle, krenimo od početka: roditelj ne može biti oslobođen obveze uzdržavanja. Možda ne može platiti ovog trena, ali nema razloga ga osloboditi obveze koja će zastariti tek nekon vrrrrrlo dugačkog niza godina. Čak i kad ne bi u međuvremenu snosio kakve posljedice radi neplaćanja (ili neplaćanja punog iznosa koji je određen), ne možemo unaprijed računati s tim da se njegove životne prilike i okolnosti neće mijenjati, pa da vrati iznos kojim je roditelja kreditiralo dijete i onaj tko ga uzdržava u ostatku njegovih potreba. Djetetu unaprijed uskratiti pravo na najmanji mogući iznos uzdržavanja nema logike, a smiješno bi bilo tvrditi da 500kn od jednog roditelja nadmašuje polovicu njegovih realnih a najosnovnijih mogućih potreba. Zašto bi ijedan roditelj bio barem tolike obveze lišen (umjesto npr privatnog dogovora da će je vremenom nadoknaditi, a zauzvrat ne snosio posljedice), molim da tko da suvisli odgovor ako ga ima. Drugo, određeno je 500kn po djetetu mjesečno. To što ih je četvero pa ukupno iznosi 2.000kn je sasvim druga stvar. Moglo ih je biti 8 pa bi iznos bio 4.000 ili 2 pa bi bio 1.000 ili 12 pa bi bio 6.000, svejedno za ovaj sljedeći dio koji ću napomenuti. ObZ, čl.232 kaže: To ove godine izgleda ovako (NN 38/13): Nadalje, ObZ, isti čl. predviđa i sljedeće: Prepolovite gore navedene ovogdišnje iznose i utvrdite razliku od tih 50% do odlukom određenih 500kn po djetetu. ObZ u istom čl. predviđa i još jednu sitnicu: ...ali djeca očito nemaju svoje prihode. Dakle, sud je pri donošenju odluke iskoristio mogućnost maksimalnog smanjenja iznosa obveze uzdržavanja, a drugih preostalih mogućnosti u tom smjeru dalje nema.

A čime bi argumentirali ignoriranje neprimjerenog postupanja CZSSa (što predstavlja daljnje neprimjereno postupanje) obraćajući se nadležnima? I, kako bi odgovorili na pitanje jeste li se s time prethodno obratili CZSSu, jer možda je moglo biti riješeno na jednostavniji način? Ostavimo po strani osobna iskustva i mišljenja jer ih može biti svakakvih, ali nije razborito ostavljati dojam kako dio onog što je preporučio Gringo, a trubimo o tome godinama svi, možemo/trebamo preskočiti jer možda nije dovoljno efikasno.

Da je bio dar djetetu, bio bi mu darovan, ali - evidentno nije. A o ostalome: - nebrojeni su se dosjetili (muškarci i žene), u slučaju da saznaju za preljub, "prijetiti" da će "oduzeti" dijete radi toga i upravo tim argumentom, uključivši dodatnu kampanju među rodbinom, prijateljima i poznanicima - sve to zajedno nema puno veze s djetetom, već nerazrješenim partnerskim odnosom koji svakako nije sjajna predispozicija za buduće nezapetljavanje svog roditeljstva i neuspjelog partnerskog odnosa međusobno. - padajući na provokaciju, hranite upravo ono što je želio isprovocirati- vašu uznemirenost i skretanje pozornosti s bitnog na nebitno.

Dakle, idete na prvo ročište. Bit ćete upućeni na posredovanje, koje će trajati 3 mjeseca (taj zakonski rok se vrlo rijetko ispoštuje). Po dovršetku ćete dobiti mišljenje koje ćete dostaviti sudu i tek onda nastavljate dalje. Dalje, "vrsta skrbništva" ne postoji. Prvo, o skrbništvu sud neće odlučivati. Djetetu neće biti ni imenovan skrbnik. To je pravni oblik zbrinjavanja djece koja odgovarajuću roditeljsku skrb nemaju. Dakle, od niti jednog od dva roditelja. Drugo, oboje ćete nakon razvoda braka i dalje dijeliti pravo roditeljske skrbi nad djetetom, upravo kao i do sada: ravnopravno. Razlog tome jest u činjenici da bračne i roditeljske "performanse" nisu ni približno sinonimi. Treće, sud će vam ev. dijete povjeriti na zajednički život, ali o skrbništvu nad djetetom u postupku razvoda braka nema ni riječi ni slova. Četvrto, nema potrebe da se ljutite, jer koliko primjećujem, nitko vas nije "optužio" za zabrane ili što slično, već sam vas uputila na razmišljanje što odluka suda o djetetu u tom dijelu uopće jest. Stoga, preporučam vam da razmislite o sljedećem: - Tužili ste za razvod braka. Razlozi su vaši i sasvim je dovoljno da smatrate da su vam bračni odnosi teško i trajno poremećeni. Na to ukazujete tužbom i željom da se razvedete pri čemu i ostajete. I to je ok. Nitko vas u braku ne može zadržati ukoliko to ne želite. I to je sasvim ok. - Postoji i maloljetno dijete, pa dakle, sud treba odlučiti i o još nečemu osim o "brak se razvodi". Ne bi bilo u redu da radi toga što vam se žuri vidjeti klauzulu pravomoćnosti na toj toč.1 presude (koja vas, btw. neće spasiti od ralja braka koji nije funkcionirao, već tome najviše doprinosi faktički prestanak postojanja bračne zajednice što ste već obavili prije 1g), da se ne pobrinete da odluke suda koje se odnose na dijete, budu i realno ostvarive. -U tužbenom zahtjevu ste predložili da dijete provodi s ocem vrijeme 2x tijekom radnih dana i svaki drugi vikend (op. "vikend" je rastezljiv pojam ovisno kako ga tko shvati pa nisu rijetki koji na sudu po 1-2g naknadno rješavaju počinje li petkom ili u subotu. Blagdani, broj tjedana zimskih i ljetnih praznika i sl?). Istovremeno, dvojite bi li trebali ocu djeteta, sudu i czssu uopće obznaniti svoju namjeru preseljenja u drugi grad/županiju s djetetom. Trebali biste dogovoriti s ocem djeteta što i kako u tom slučaju ili prepustiti sudu da odluči o tome. Pri tom svakako imajte u vidu da nikome od navedenih telepatija nije dio djelatnosti. -Preispitajte koliko i kako se realno uklapa vaš prijedlog iz tužbenog zahtjeva sa vašim namjerama preseljenja djeteta (u tom dijelu priče je bitno njegovo, ne vaše preseljenje), da ne bi ispalo kako je vašim svjesnim i namjernim prešućivanjem ne biste li olakšali sebi, "došlo (op. samo od sebe?) do objektivnih nemogućnosti" da se izvršava ono što je odlučeno u djetetovom interesu, na način na koji je odlučeno. To bi predstavljalo izvjesnu vrstu manipulacije. Dok nema pravomoćnosti odluke suda o povjeravanju djeteta, možete djetetu mijenjati boravište/prebivalište uz očevu suglasnost. Nakon pravomoćnosti i ako sud povjeri dijete vama, možete i bez njegove suglasnosti još neko kraće vrijeme. Ali, upravo to se nastoji vrlo skoro korigirati, jer je previše promjena prebivališta/ boravišta djece pomoću (bolje rečeno zlouporabom) odluka koje su donesene prema nekim sasvim drugim i za dijete povoljinijim okolnostima. Ako vam takvo što bude na umu, razmislite i o sljedećem... Ako vas je "strah" da će se, kako navodite, otac djeteta možda protiviti, povedite računa da bi se mogao baš jednako toliko/tako protiviti naknadno i unatoč već pravomoćnoj odluci- jer su se promijenile bitne okolnosti. Ovisno što bude predlagao tražeći novu odluku (u rasponu od promjene u ostvariviju, pa do promjene odluke o povjeravanju djeteta), taj dio procedure ćete prolaziti ponovno. A to je znatno dulji dio od onog dok se utvrde trajno poremećeni bračni odnosi i donosi odluka da se brak razvodi. Ako procjenite da vam se više isplati hazardirati (točnije: nuditi opravdanog povoda produljivanju na epizode i nakon razvoda braka, pa time i produbljivati ono što sada osjećate kao posljedicu nerazvedenog nefunkcionalnog braka), a za dijete vam se taj dio odluke suda čini nebitan... naš savjet niste ni trebali.

Onda, ako ste uvjerljivo pouzdan roditelj, ne bi trebalo predstavljati problem staviti djetetov interes ispred ostalih interesa. Djetetov najbolji interes jest dobivati i imati najviše što može od oba roditelja, a to podrazumjeva i mogućnost zaštite njegovih prava barem u onom obliku koji stoji u odluci suda. Nadam se da razumijete kako npr. vrijeme koje će dijete provoditi s roditeljem, u odluci suda govori o djetetovim minimalnim potrebama i pravu, a ne dozvoli...

U svakom slučaju, ako potječe od njegove vlastite imovine, bračna stečevina iz ovog drugog braka nije.

Stan jest možda kupljen za trajanja bračne zajednice, ali je vjerojatno i lako dokazivo da nije stečen radom za njenog trajanja, već potječe od njegove vlastite imovine: ...osim ako je taj stan u kojem je živjela bivša supruga stečen radom za trajanja ove druge bračne zajednice (pa prodan i kupljen drugi). A na kraju bi mogao ispasti dar ženi?

Ako se to odnosilo pretežno na ovo: odluka u dijelu skrbi o djeci, načinu, vremenu koje će provoditi s ocem i s vama, najvjerojatnije neće biti odgovarajuća stvarnosti, što bi mogao postati sasvim dovoljan razlog (nova, a promjenjena bitna okolnost) za donošenje nove odluke nakon pravomoćnosti ove koja će uslijediti. Pa sad... hoće li vam (oboma) taj dio presude značiti barem upola koliko onaj o razvodu braka i uzdržavanju ili samo slovo na papiru, najbolje znate sami. Iz pozicije djetetove dobrobiti bi sve okolnosti i namjere roditelja trebale biti poznate i jasne.

Nročito nakon prekstanka postojanja bračne zajednice, izvjesan razuman iznos bi bilo razborito uplaćivati, jer je vrlo lako moguće da se pojavi u obliku dugovanog iznosa, naplativog jednokratno... bez obzira kome dijete na kraju bilo povjereno za buduće vrijeme i u kojoj varijanti. Ali kako bovu napominje, trebalo bi čuvati dokaze o već uplaćenome. I sitnica: bilo bi se dobro pripremiti na odluku koja je cca minimalni iznos uzdržavanja, ako nema obveze uzdržavanja više djece. Još uvijek.

Obzirom na očiti manjak prostornih kapaciteta (kojeg će po svoj prilici obrazložiti ustanova, a dati mišljenje i osnivač), ovisi koliko će kvalitetno izverbalizirati motiv za takvu odluku. Vaše dijete će osjetiti razliku (nazovimo to nejednakim mogućnostima ili naznakama nejednakosti) u nekim aktivnostima izvanškolske kategorije, a prije cca 17:30 ili 18h, ali u većim gradovima je taj uzrast u terminima koji okupljaju djecu nevezano za smjene u školi (dalo bi se lako i statistički obraditi glazbene, plesne umjetničke škole, sportove, jezike i sl). Vremena za igru poslijepodne neće imati napretek. Kod liječnika neće moći poslijepodne, ali da je u školi uvijek ujutro (na što se rijetko koji roditelj buni), ista bi stvar bila s jutrima. Nije uvriježena praksa, a preozbiljan problem bi nastao da oboje roditelja radi i nisu s djetetom koje bi praktički bilo pod njihovim izravnim nadozorom samo ostatak poslijepodneva.

Upravo tako kako ste radili vi, bez natječaja i po dogovoru, sada radi netko drugi. Do ne tako davno, nije trebala ni suglasnost školskog odbora već je ravnatelj bio slobodan sklapati takav ugovor s kim ga je volja, a sada nije neka prevelika razlika u tom pogledu. Problem je što na način koji ste opisali, ljudi rade prema par internih dogovora i znanje + blagoslov nekih ureda. Ne možete se obratiti nikome radi toga jer niste zaposleni vi nego netko drugi, ali možete radi načina zapošljavanja tijekom 10 mjeseci i tako godinama za redom (ta potreba ne nastaje ni naglo, nije nimalo neočekivana, niti postupak pokriva neku potrebu koju je nužno žurno zakrpati dok se ne riješi u vrlo određenom roku na neki normalniji predviđeni način). Jer naime, na dulji rok od 60 dana (kod normalnih iznimno 2x toliko, a radi neke okolnosti koja nije "namještena" da bi se izbjeglo uobičajene načine zapošljavanja) postoje predviđeni načini zapošljavanja koji nisu "unutarnja stvar škole i malo podrške izvan nje". Po ovoj istoj logici, bilo bi (teoretski) moguće zapošljavati na ugovore do 15 dana bez ikakvih drugh sudionika tog postupka osim onih koji stave 2 potpisa na njega, pa tako 20tak u nizu umjesto 5 godišnje.

Svaka 2 mjeseca tj 60 dana i prekid (koji to nije, već istek ugovora) bi upućivalo na zapošljavane bez potrebe za objavljivanjem natječaja, predviđenim za slučaj potrebe kojoj je nužno udovoljiti odmah i žurno bez odgode. Vrlo teško (i nemoguće) jest da postoji radno mjesto ali unatoč prijavljenoj potrebi ustanova nije dobila suglasnost za objavu natječaja godinama. Postoji mogućnost da nije tražena dozvola nadležnog ministarstva za još jednim radnim mjestom ili je nisu dobili, pa na takav način osobu zapošljavaju a sve "ispod žita" (+ neke druge "papirološke preinake"). Naime, niti jedna osoba u školskoj ustanovi ili njeno neko tijelo nema pravo odlučivati koliko će ljudi zapošljavati, na koliko radno vrijeme (povećavati ili smanjivati bez upravo takvog odobrenja MZOŠ). Treća varijanta je izlaženje na ruku osobi koju ustanova zapošljava, a indikativno s prestancima svakih 60 dana tj 2 mjeseca (tada ugovor ističe, a ne otkazuje se tj. "prekida") i ne za vrijeme učeničkih praznika kad stvarno ne može postojati potreba za korištenjem mogućnosti "radi udovoljavanja neodgodivim potrebama", što u stvari služi za pokrivanje zrakopraznog prostora najčešće tijekom nepredvidivih trajanja nesposobnosti za rad ili do ishoda budućeg natječajnog postupka ili za vrijeme čekanja npr suglasnosti županijskog ureda za objavu natječaja. Od svega je najmanje vjerojatno da svaka 2 mjeseca objavljuju natječaj, u tom roku otkažu osobi ugovor na određeno vrijeme (koji bi čak i s nestručnom osobom mogao potrajati više od dvostruko dulje), pa tako unedogled godinama. O kojoj je od varijanti riječ? Jer, naime, prema iznesenome naoko djeluje kao da se iz nekog od razloga sustavno izbjegava/zaobilazi objava natječaja. Razlog može biti ili izigravanje pravila ili nepostojanje stvarne mogućnosti (uz izigravanje još nekih pravila). U svakom slučaju, ako natječaja nema (a za ugovore do 60 dana nema), "igru" je moguće realizirati samo uigranošću ekipe ravnatelj+ školski odbor+ osoba koja biva opetovano zapošljavana, uz dodatne igre skrivača.

Kako bi narav vašeg posla mogla uzrokovati poslodavčevu potrebu za preraspodjelom radnog vremena (i to na vašu inicijativu)? Sezonski povećana potreba za radom ili nešto slično? Kad bi se koristilo tom mogućnošću u vašoj djelatnosti i kad bi uopće bila predviđena za takva radna mjesta, onda bi vam tjedno zaduženje za vrijeme nastavnih dana moglo biti samo veće od tih i takvih 40 (i ne bi bili prekovremeni), a npr. za vrijeme zimskog, proljetnog i ljetnog odmora učenika (osim dana godišnjeg odmora prema rješenju) manje od 40, jer otprilike tako traži narav posla...

Ma da... i tim i Zakonom o potvrđivanju međunarodnog ugovora Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture itd., a ZOR predviđe posebne uvjete... Da bi uopće netko mogao raditi na mjestu vjeroučitelja treba dobiti ispravu o kanonskom mandatu (misio canonica), što nije "preporuka", već dokaz ispunjenja posebnog uvjeta za zapošljavanje i rad, a neophodan pod br1 za takvu vrstu odgojno-obrazovnog rada. Dijacezenski biskup, kako je dao, tako je može i povući. Opoziv mandata znači i gubitak prava na takav rad. Kako škola ne bira osobu koju će zaposliti na mjestu vjeroučitelja, natječaja također nema (iako su i to bila više-manje udovoljavanja formi a ne postupci radi zapošljavanja, dok ih je bilo), tako je i gubitak mandata + neminovan otkaz u rukama onog tko o tome odlučuje.

"Ljudska uviđavnost" je ono što bi mogli nazvati i kolegijalnošću, ali i skrbi da se u okviru zadanih mogućnosti izvuče najbolje za svakog zaposlenog, jer biste rasterećeni vjerojatno i predanije odradili vrijeme u kojemu jedva čekate krenuti doma. S druge strane, stoji ograničenje prostora i vremena, različitih brojki, a i drugih uvjeta (ako ste se služili jednim od mnogih softwarea temeljito, vjerojatno ste uočili kako je nedostatan svaki radi prebrojnih specifičnosti, ne nužno vezanih isključivo za zaposlene i broj prostorija), te da su korisni u kvalitetnom a lakom organiziranju samo uz debeli višak manevarskog prostora. Ako vam ne upali ni vaš prijedlog opsežnog zahvata kojeg ćete se potruditi učiniti jer znate kako (satničaru je posao udovoljiti potrebama odg-obr ciklusa i prvenstveno učenika, poštivati odredbe vezane uz izvjesna prava, racionalno korištenje svih resursa (ljudskih i materijalnih), te nastojati ne prouzročiti posebne stavke troška ustanovi, a ostalo je vrlo fluidno), ni molba, ponudite se za tu ulogu sljedećom prilikom (stavka posebni poslovi do 40h/tj). Možda svima bude bolje.

Nije jedini, ali je vrlo učestao (onaj Halo...) Nisu ljudima nepoznati ni vrlo konkretni primjeri izvjesnog iznosa novca (adrese razne), ni izvjesnog broja ŠO sa svim članovim koje imenuje osnivač iste stranačke pripadnosti (razlozi su druge naravi), ni pribrajanje toj skupini onog kritičnog neparnog glasa po raznim ključevima, halo Bing i vreća nepotizma, more drugih primjera... Dapače, oni najotvoreniji će vam reći da je "zauzeto", a natječaj formalan. Sve to nije dovoljan razlog za odustanak, jer onda bi se sve pretvorilo u apsolutnu hrpu onih koji usluge duguju vječnom lojalnošću (čija je svrha također druga).

Nije baš takav radikalan potez neophodan. Postoji i mogućnost razgovora s vašim sadašnjim poslodavcem, uključivo sa ponudom da pomognete naći zamjenu sebi brzo, adekvatnu i pouzdano kvalitetnu, pa nadalje... Nikome nije užitak ostati na ničemu naglo i neočekivano, ali postoji i ono nešto razumnog dijela na koji biste mogli apelirati. S druge strane, postoje i oni kojima nije baš previše stalo, pa je s njima tim lakše pregovarati baš u tom smislu, jer ste takvome samo jedna kockica u hrpi drugih kockica i možda ne bi odugovlačio. Jeste probali?

Školski odbor daje ravnatelju prethodnu suglasnost ili mu je uskraćuje. Da bi predložio nešto, ravnatelj bi trebao bi biti upoznat i sa detaljem kada bi osoba mogla početi raditi, pa je u tom pogledu normalno da se raspita kada bi osoba mogla početi raditi (nije neobično ni da pregovara sa poslodavcem svog budućeg zaposlenika o duljini otkaznog roka, jer "Dobar dan, ja vam od prekosutra ne dolazim" ne funkcionira). Nije ništa čudno da vam je stavio do znanja da ima više mogućih kandidata koji uvjete ispunjavaju, a ono o ozbiljnosti koju "mjeri" time može li se tko pojaviti na poslu sutra ujutro, radije preskačem prokomentirati (ako je tako izrečeno i nije riječ o osobnom doživljaju unutar nekog konteksta). Za pretpostaviti je da ste tom prilikom objasnili koliko vam je stalo i uvjerili ga da ćete učiniti sve što možete kako biste počeli raditi što prije ako se odluče upravo za vas... Ljudi koji daju/uskraćuju suglasnost ravnatelju mogu reagirati vrlo različito: od onog "Da, ovo bi bio izvrsan izbor, otkazni rok nam ne mora biti prepreka, a možemo pokušati razgovarati da tamo ne odugovlače maksimalno.", pa do onog "Uvjete ispunjavaju, kvaliteta slična, pa nema razloga zašto ne bismo već od sutra imali riješen problem." Obavijest kandidatima koji nisu primljeni ustanova koja je raspisala natječaj šalje kad postane jasno kome je poslati.

Obzirom da vam tvrde da nije izvedivo, a 64 zaposlene osobe zasigurno nisu istog obrazovnog profila pa da bilo koja od 63 preostale osobe može uskočiti u posao kojim su tijekom ta 2 sporna sata zadužili vas, jeste li pokušali vidjeti gdje biste mogli napraviti zamjenu? Pa ako taj netko nije voljan za trampu, da dođete sa "Rekoste da nije izvedivo, ali... evo, našla sam varijantu koja odgovara meni, a sigurno kolegi/kolegici ne bi bilo lošije, već, čini mi se... bolje. A može i ovako... i još ovako, pa..." Rekoste da može i da je izvedivo. Vi znate bolje što vam odgovara nego onaj tko vam slaže dnevno zaduženje. Osim toga, korist od toga bi bila najviše vaša, jer prava majke koja doji dijete možete koristiti ev. još mjesec dana, a promjenom/zamjenom biste (možda) mogli imati ono što vam odgovara još cca 9-10x dulje. To bi mogao biti dovoljan razlog da smanjite ogorčenost koju ste spomenuli da osjećate, a barem pokušate naći rješenje koje vam debelo više odgovara od prava koje možete ostvariti.

...jer bi bilo više reda, ali i više prethodnog posla raznim službama prateći stanje svakodnevnom ako i procedura ustanovama? Kad bi zanemarili diskreciono pravo izbora među kandidatima koji jednako ispunjavaju uvjete, pozivajući se na kompetencije koje se kome možda više sviđaju ili više odgovaraju.

Dajte se uozbiljite. Niste dječica koja su u vezi od sata kad je netko rekao "hoću", a prekid od sekunde kad je netko izgovorio "neću više". Najava prekida izvanbačne zajednice ili razvoda braka, naročito kad postoji i maloljetno dijete, ne označava prekid postojanja u trenutku objave takve želje u hh:ss (sati/minuta), a dobrim zasigurno ne urađaju ni pokušaji rješavanja problema izricanjem odluka: "Ok, pokupi se i ostavi dijete, 3, 4, sad!", ili "Odlazim/prekidam, dijete ide samnom, kraj razgovora.". To je u oba slučaja oblik instrumentalizacije djeteta, koja se ne smije događati. Ujedno, vrlo lako provocira reakcije, što je više nego nepoželjno. Po svoj prilici ste bili vrlo svjesni da bi vaš zahtjev za trenutnim napuštanjem stana možda čak bio i ispunjen da nije u krevetiću bilo dijete od 5mj, a vrlo je malo vjerojatno da niste slutili kakav ćete osjećaj i što točno izazvati (osim reakcije policije možda) daljnjim inzistiranjem da tog trena napusti stan (ili kasnije da primite dijete ali ona ne smije ući). Čemu je i kome to pomoglo, što riješilo, nije nam poznato, vama možda jest. Drugi dio, pokloni vama. Moguće da je nešto darovano vama (množina), ali je puno vjerojatnije da njeni roditelji smatraju kako su poklone darovali kćeri za njen budući i daljnji život. Dvojbu ćete riješiti vrlo lako i sasvim sigurno- tako da ih upitate. Znat ćete sve što želite saznati. Treće, zabrana kontaktiranja svoje sadašnje ili bivše izvanbračne žene (ne i zabrana prema djetetu) ne bi smjela imati posljedice po kontakt/odnos djeteta s ocem, jer iako ono nema poslovnu sposobnost, nije ni paket u džepu jednog od dvoje roditelja (bilo kojeg). Ako je potrebna zabrana u odnosu na dijete, takvu bi trebalo i izreći, a u svakoj drugoj varijanti je sasvim izvedivo da oboje roditelja to neslavno zbivanje ne lome (i) preko djetetove grbače. Potrebno je volju za tim- steći (i ne samo u ovome). Požurujući sud i čekajući da netko drugi riješi sve vaše zajedničke nastale probleme, mogli bi se vratiti na ono što ste izgleda propustili: višekratno razgovarati (mnogo je načina) kako će dijete od oboje roditelja dobiti maksimum kad ne bude živjelo s oboje u istom kućanstvu. To je roditeljska dužnost, jer daljnju sudbinu djeteta kreirate vi- nužno oboje. Na djetetovu radost ili žalost, ovisit će isključivo i samo o dvoje osobe: (i) ocu (i) majci. Time možete olakšati postupke koji tek predstoje i dogovore koje ćete do izvjesne mjere morati postići čak i ako većinu odluka prepustite nekom trećem. Ovo ne ide u jedan dan, ni uz reakcije u afektu, ni razgovorom na rubu živaca, a ni ponekom kavicom reda radi ne bi li ispalo da netko ima volju ali samo deklarativno. Nešto nalik tome će biti prisiljeni pokušati u nekom od postupaka prije donošenja odluke suda o djetetu, stoga se bolje prilagoditi takvim zahtjevima na vrijeme, a ujedno prevenirati daljnje sukobe i ev. nasilja. Za početak: kako svaki od vas dvoje zamišlja daljnji život zajedničkog djeteta, s naglaskom na zamislima koje mu pružaju najviše od svakog pojedinog roditelja. Ako se ne složite u nekoj zamisli u roku od 1-2 dana, umjesto onog što vodi ka nekoj sljedećoj intervenciji policije (i ostalim mogućim postupanjima), radije oboje upregnite u iznalaženje još mogućih rješenja. Ionako će takvi razgovori doći uskoro na red. Morat će, ma koliko bili ogorčeni jedno na drugog, a stav "neću, točka" neće biti opcija ni jednome od vas, osim ako tkogod baš želi isključiti sebe kao konstruktivni faktor. Ako držite da ne možete vas dvoje osmisliti način, stručna pomoć ne bi bila naodmet. Što se povjeravanja djeteta tiče, zasigurno nećete čekati 4g u apsolutnoj hibernaciji, osim ako oboje budete baš tako htjeli i ne poduzimali išta (korisnog)

Možda ne bi bilo zgorega da se vratite temi: i pomognete odgovorom na pitanje upitopostavljača. Zato i jest on tu, a zato ste tu i vi (valjda). Ljudi imaju jednaka prava, moraju imati i jednake mogućnosti. Ako se negdje dogodi da tako nije, dobro je informirati da se i to događa, ali je svakako jedini ispravni savjet (i jedini dobronamjeran prema upitopostavljaču) naputiti u načine i sredstva za rješavanje ako se pak takvo što dogodi, te tome posvetiti dužnu najveću pozornost. Jer, i to spada pod pojam procesa osnaživanja individue koji nije tek onako s reda prigodno odabran, a ima i svoje vrlo precizno značenje. Bilo kojim drugim načinom, postići ćete vrlo lako upravo ono što (nadam se) ne želite- odvratit ćete ljude da zatraže i ostvare svoje pravo, u ovom slučaju na nenasilje. Prvenstveno one koji nisu sigurni koliko preostale energije imaju uz sve neslavne doživljaje kod kuće. Sasvim je druga stvar kada su ljudi upoznati sa mogućnostima koje imaju, u svakom od primjera i slučajeva, kako riješiti pojedini problem, a potom razglabajmo o podacima u RH, van RH, specifičnim slučajevima koje se probere kao primjere, ukupnoj neselektiranoj slici i sl. radi boljeg razumijevanja i lakšeg prihvaćanja situacije u vlastitom domu. Gringo, unatoč vašem možebitno drukčijem mišljenju, vaše nije se prepucavati s ikim ovdje, već vrlo konkretno pomoći upitopostavljaču kao prvenstveni cilj. U ovom slučaju to znači: - koje korake i radnje poduzeti radi nasilja u obitelji - što može očekivati (dobro i loše) te što tada poduzeti - na koji način točno riješiti neki drugi problem koji se može usput dogoditi. I sami ste mnogo puta napomenuli upravo na ovom forumu, kako je npr mnogo očeva pristalo privatiti uvriježene priče o povjeravanju djece majkama, točnije da šansi nemaju ama baš nikakvih, a stoga i vrlo rijetko kreću u taj korak, ali da se polako stvari mijenjaju pomoću ljudi koji u sebe vjeruju više nego u priče koje čuju. A to je, dapače, znatno veći problem od ovog u ovoj temi. Čemu stvarati osjećaj bespomoćnosti, umjesto osnaživanja što sve mogu i kako? Da bi konačno netko rekao: Oh, da, vidiš, vidiš vraga...? To može biti paralelna zadaća onih koji su se time voljni baviti, ali ne prije one- što, kako, sada, odmah. Niste tu radi natjecanja u stavu oko uzroka nasilja u obitelji, niti o točnosti statističkog uzorka prema vlastitim nahođenjima ili nekim drugim- to može biti ukras i dodatno objašnjenje pri upozorenju s čime se sve čovjek može susresti a od mjesta do mjesta što ne možemo generalno predviđati, ali svakako uz obavezan dio i kako riješiti upravo to čime nadopunjujemo svoja upozorenja. Ovdje ste radi čovjeka koji traži savjet i pomoć upravo sada, a ne za mjesec dana ako se složite u stavu o onom što čovjeku trenutno nije od prvenstvene konkretne pomoći (osim kao sućutan izraz razumijevanja- što mu svakako može pomoći u izvjesnom smislu, ali manje učinkovito od onog po crticama u prethodnom dijelu teksta). Izvolite nastaviti (ako imate volje do detalja slobodno): što, kada, kako poduzeti, što može očekivati i kako postupiti u slučaju da naiđe na neki daljnji problem. TAKO ćete najbolje pomoći i djeci i roditeljima. U ovom primjeru, a i posljedično i svakom sljedećem koji će tražeći savjet i pomoć na ovom forumu naći upravo ovu (ili sličnu) temu. Hvala.

Izgleda da vam je ova mogućnost "izmakla" za nekih 5-6 godina (od smrti vašeg izvanbračnog druga do stupanja na snagu izmjena i dopuna propisa koji to regulira, a prije toga nije ni postojala takva mogućnost).

Precizirajmo: član obitelji koji bi mogao ostvariti pravo na obiteljsku mirovinu je i izvanbračni drug, pod uvjetom da je do smrti osiguranika, korisnika prijevremene ili invalidske mirovine živio u kućanstvu s njim i da je u izvanparničnom postupku utvrđeno postojanje izvanbračne zajednice. Kako često ima neko "ali...", ima i još jedna sitnica: ta izvanbračna zajednica je trebala postojati (i trajati 3g) u vrijeme stupanja na snagu ZIDa koje su dodale i ovu mogućnost krajem ožujka 2008. Dakle, odgovor glasi: općenito izvanbračni drug- da, ali u vašem primjeru- ne.