smisao

[damir2]

mirovina..i lako i teško izgleda biti u tome. nema ranog ustajanja na posao,nema sitnih radosti svakodnevice,jer u četiri zida ne može ih se puno doživjeti.. odgovara biti daleko od svih ljudi, od svih glupih pitanja tipa: znaš li ovo,znaš li ono..a mene ništa od toga ne zanima jer imam svoje brige, poteškoće..i malo njih me vidi ako mi je dan plus ili minus, samo najbliži oko mene..ni ja druge ne vidim, jer smo različiti..različito gledamo na sve..na 1991.g., na sve iza toga, na branitelje,na nepravdu..njima je sve dobro,ništa ih ne boli..a smisao? može li se pronaći u brizi za druge, na bilo koji način..mislim da treba pokušati..toliko me zna uhvatiti nervoza, napetost,tuga zbog svega, pa i zbog svake sitnice..i onda udjem u jedan dom u kome starica leži nepokretna,pelene treba mijenjati.. a sa lica joj ne silazi toplina, životna radost, lijepa riječ..a ja se posramim za svaku sitnicu koja me iznervirala..

[zvrka]

i onda udjem u jedan dom u kome starica leži nepokretna,pelene treba mijenjati.. a sa lica joj ne silazi toplina, životna radost, lijepa riječ..a ja se posramim za svaku sitnicu koja me iznervirala..

 

kopirala sam vaš zadnji dio posta zbog kojeg ovo i pišem. nitko ne shvaća da smo zapravo sretni, jer kakvih ljudi ima i sa kakvim problemima i ne daj bože bolestima, mi smo zdravi pravi. međutim, kao i svaki čovjek uvijek mislimo da je nama najteže, zato bi trebali malo češće otići na takva mjesta gdje se sreću ljudi koji i unatoč svojim bolestima i nemogućnošću brige sa same sebe, zrače jednom ljudskom toplinom koju je danas rijetko naći. cijeli svijet se vrti u nekom ritmu kojeg je teško uhvatiti, a ti ljudi, kao ta starica koju navodite zapravo žive izvan svega toga i mislim da je puno sretnija od nas samo što mi toga nismo svjesni.............a mi trčimo i trčimo, vječito jurcamo i na kraju smo opet na istom, ali nšta mlađi, nego stariji i možda bolesniji...........a vječno se pitamo o smislu svega, umjesto da stanemo i popričamo sa nekim koga nismo vidjeli dugo, a s kim smo nekad dijelili mnogo. a glede mirovine - to mi je tako daleko da možda i neću to doživjeti............