mentalno zaostali brat pedofil

[tratinčica2]

Pozdrav! Imam 19 godina, brat me seksualno zlostavljao (tjerao na spolni odnos) od negdje prije 3. godine do 6. (prvo sjećanje od prije 3. godine je sjećanje na takvu jednu situaciju, za koju sam tada znala da nije prvi put). On je 13 godina stariji od mene. Ima nekakvih mentalnih poteškoća, ne znam točno kakvih jer nitko od mojih ne zna i ne govori ništa konkretno. Jedino što sam vidjela u nalazima su problemi sa pamćenjem, rješenja o tome da bi trebao pohađati osnovnu školu po prilagođenom programu i to je otprilike to.

Sjećam se samo tri puta kad se to dogodilo ali imam osjećaj da se događalo više puta iako se više toga ne sjećam. Bilo je u dosta velikim vremenskim razmacima, a bilo je i propalih pokušaja. Uvijek me pritom tjerao na šutnju, tupeći mi da ne smijem nikome ništa reći.

Dodatan razlog za šutnju predstavljao mi je i otac alkoholičar i bivši zlostavljač (tukao je mamu ali prije nego sam se ja rodila, kasnije više ne) grube i divlje ćudi koji bi se često kući znao vraćati pijan i prijetiti da će ubiti mamu i nas ostale, a jedino je brat bio posrednik između njega i nas i jedini je on njega sprječavao i umirivao - stoga sam imala osjećaj ako nekome nešto kažem i on završi u zatvoru, neće biti nikoga tko bi sprječavao očevo nasilje.

U maloj školi su me slali psihologici jer nisam uopće razgovarala s ljudima, bilo me strah ljudi i plakala sam cijelo vrijeme svaki put kad bi me ostavili tamo. Bilo mi je neugodno razgovarati čak i s rodbinom, pa sam i to izbjegavala i šutila kad bi mi se netko od njih obratio. S mamom sam išla kod te psihologice, koja je taman završavala s jedenjem ručka, uvela i mene i majku u svoj ured, prozborila sa mnom par riječi, rekla da je sve normalno i poslala me doma.

Zadnji, treći put, kad se to dogodilo mama nam je ušla u sobu i rekla da smo brat i sestra i da to ne smijemo raditi. Doduše, ona ništa konkretno nije vidjela jer ju je čuo da dolazi na vrijeme pa je imao vremena da se makne.

Posljednji put kad je nešto pokušao, krenuo je sa škakljanjem a znala sam što slijedi nakon tog pa sam zvala mamu koja je kuhala u kuhinji i rekla joj da mu kaže da me pusti na miru. Nisam spomenula ništa u vezi onog što se događalo, samo u vezi škakljanja. Tad je shvatio da mogu nešto napraviti da to spriječim pa je prestalo. Nakon toga kao da se dogodio neki klik u njegovoj glavi i nikad me više nije taknuo, te se također pravio kao da se nikada ništa nije ni dogodilo, ne spomenuvši niti bacivši ikakvu aluziju na išta takvo ikad više.

Mislila sam da sam to riješila na takav način no i dalje, kroz dugi niz godina me bilo strah ljudi, uvijek sam bila tiha i držala se sa strane. To bi prestalo kad bi se naviknula na okolinu i počelo opet s promjenom.

Negdje u 5-om razredu mama mi je pronašla dnevniku u kojemu sam pisala o tome i kako se radi toga osjećam, o tome kako bi htjela da se to sazna itd. Na sve to što je pročitala rekla mi je da mogu slobodno razgovarati s njom o tome, na što sam ja odšutila, a zatim me poslala u sobu. Kasnije se na to više nije osvrnula ni pitala išta.

Još nisam bila na ginekološkom pregledu, pa ne znam da li imam kakve probleme radi sveg tog, ali otkad mi je menstruacija počela (početkom osmog razreda) bila je neredovita i to ljeto, kao i dva koja su uslijedila, nisam imala menstruacije svake godine redovito od 5. do 9. mjeseca. Ne znam je li to normalno u početku, budući da nisam čula ni za kog kome je takvo nešto bilo.

Živjela sam kod kuće (s njim i ostalim članovima obitelji) do prije manje od godinu dana kad sam, zbog fakulteta, otišla u studentski dom. Čitavo to vrijeme provedeno kod kuće osjećala sam strašan pritisak i tjeskobu zbog toga što se ništa po tom pitanju nije nikada poduzelo i sve se naizgled doimalo kao normalno, zbog toga što me se nukalo da s njim imam normalan odnos iako to nije moguće i zbog toga što sam ga čitav život morala gledati.

Mami sam jedva sve rekla prije par dana, na što je ona htjela otići na policiju ali smo se dogovorile da ću prvo potražiti neko pravno savjetovanje po pitanju svega toga da se slučajno nešto ne propusti.

I dalje teško govorim o tome, teško se prisjećam svega i teško mi je uopće misliti o svemu tome zbog osjećaja koji me pritom guše. Često puta svaki pokušaj smislenog razriješavanja i racionalnog sagledavanja završi u suzama, jer mi je mučno predočavati si sve to. To je završilo prije 13 godina, ali emotivne posljedice su (kako suptilne tako one očite) prisutne svakodnevno.

Zanima me kako se to može pravno gledano riješiti, koji su mogući ishodi i koliko se toga uopće može napraviti s obzirom na mogućnost zastare itd.? Ne bih htjela da mi se dogodi da o svemu progovorim, takve informacije o meni postanu dostupne svima koje znam, uđem u pokretanje nekakvog postupka koji bi me dodatno uznemiravao i vraćao mi sve to u život ukoliko nema šanse za neko stvarno rješenje situacije.

[G-man]

"Tratinčice", prvo da riješimo pitanje zastare. Zastara u vašem predmetu definitivno nije nastupila, jer i prema aktualnom Kaznenom zakonu (onom iz 2011.), a i ranijem Kaznenom zakonu (onom iz 1997., koji je bio na snazi kada su se događali ovi slučajevi) - postoji odredba koja jasno govori da za kazneno djelo počinjeno na štetu djeteta, zastara ne teče sve do punoljetnosti žrtve. Drugim riječima, budući trenutno imate, kako kažete 19 godina, to bi značilo da je zastara počela teči prošle godine, kada ste napunili 18 godina života i još ima dugo vremena za proteći kada će rok zastare isteći.

 

Ako sam vas dobro razumio, spomenuti događaji desili su se u razdoblju od 1998.-2001. godine, kada ste bili u dobi od 3.-6. godina, a vaš brat je bio dobi od 16.-19. godina. Drugim riječima, dio ovih djela brat je počinio kao maloljetnik, a dio kao mlađi punoljetnik, dakle u dobi u kojoj je svakako kazneno-pravno odgovoran. Ovo pitanje mentalne zaostalosti, a u smislu ubrojivosti na koju vjerujem ciljate - prepustite sudu da utvrđuje, iako će navedeno, imajući u vidu znatan protek vremena, retroaktivno biti vrlo, vrlo teško utvrditi sa velikim stupnjem preciznosti. Ali, kao što sam rekao, prepustite to sudu, s time se nemojte zamarati.

 

Dakle, imate puno pravo da navedeno djelo prijavite ili policiji ili Državnom odvjetništvu. Što se tiče ove stigme, koju spominjete i koje se bojite, naglašavam vam kako sukladno aktualnom ZKP-u, imajući u vidu delikatnost djela koje je počinjeno i okolnosti uslijed kojih je počinjeno, imate izuzetno velika prava kao žrtva sukladno čl. 43.-46. ZKP-a, među kojima ističem pravo na opunomoćenika na teret proračuna, pratnju osobe od povjerenja prilikom ispitivanja ili sudjelovanja u drugim postupovnim radnjama, tajnost osobnih podataka, isključenje javnosti iz sudskog postupka, zahtijevati ispitivanje putem video-linka, tako da ne morate biti u istoj prostoriji sa bratom itd. itd. Također, zadaća je svih tijela koja sudjeluju u postupku da imaju na pameti sva ova vaša prava i da postupaju prema vama izuzetno delikatno. Dakle, i taj dio priče koji vas muči - je u cijelosti "pokriven".

 

Što se tiče djela za koje će brat odgovarati - tu će biti potrebno prvo utvrditi prema kojem će se Kaznenom zakonu njemu suditi, da li onom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela (starom KZ-u iz 1997.) ili ovom aktualnom (novom KZ-u iz 2011.), ovisno o procjeni koji je zakon povoljniji za njega. Moja procjena je da će brat odgovarati prema novom KZ-u, jer je on, po mom mišljenju povoljniji za njega, a što se djela tiče - ovisno o posljedicama koje je djelo ostavilo po vas, a prema pričanju, ostavilo je definitivno teških posljedica (iako, to će se precizno utvrditi vještačenjem), odgovarao bi, ili za kazneno djelo spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz čl. 158. st. 5. KZ-a, ili teško kazneno djelo spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz čl. 166. st. 2. KZ-a.

 

Za prvo djelo predviđena kazna zatvora jeste u rasponu od 3 do 15 godina zatvora, a za drugo djelo u rasponu od 5 do 20 godina zatvora. Napomena - s obzirom da je bilo kako kažete tri slučaja spolnog odnošaja, on bi odgovarao za tri takva kaznena djela u stjecaju, a također i za svaki pokušaj takvog djela, kojeg se možete decidirano sjetiti.

 

Plus na sve to, po mom mišljenju, još bi u obzir došlo i kazneno djelo rodoskvrnuća iz čl. 179. st. 1. KZ-a za ova djela, koje je brat počinio nakon što je on napunio 18 godina života.

 

Dalo bi se ovdje raspravljati i o kaznenoj odgovornosti roditelja, pogotovo majke, koja je barem djelomično bila svjesna ovog problema, a nije poduzela gotovo ništa da ga spriječi. Međutim, kako to nije primaran fokus vašeg upita, neću detaljnije o tome.

 

To su ukratko, obrazložene dileme, koje vas muče. Uglavnom, zapreka za kazneni progon nema. Sada je sve na vama - želite li ili ne, prijaviti brata (a moguće i roditelje za nebrigu). Ja niti nitko drugi ovdje, ne možemo ni približno zamisliti kroz što ste sve prošli, i još i dan danas prolazite, to sama najbolje znate, jer s time živite, i živjet ćete. Praktički ste, i prije nego ste počela živjeti, brutalno "prizemljena u blato", i to još od strane osobe koja bi prva među svima trebala voditi računa i brinuti o vama (bolest, ukoliko i postoji nije opravdanje, pogotovo jer prema vašem opisu, brat posjeduje sposobnost da shvati što je krivo, a što dobro, inače bi nastavio sa zlostavljanjem, zar ne), te nedovoljno brižnih roditelja, koji su, eufemistički rečeno, uvreda za ljudsku rasu. Barem kako je ja poimam.

 

Moj savjet - imajući u vidu teškoće koje trpite i dan danas, i koje ćete nositi u sebi do kraja života, jedini način da nađete kakav-takav mir, jeste da prijavite brata i suočite se s time. On mora snositi odgovornost za ono što je učinio, jer za to nema ama baš nikakva opravdanja. Znam da je izuzetno teško ići kontra obitelji, jer ne veli se bezveze "krv nije voda", ali u ovakvim slučajevima, kada je ta ista "krv" vas tako grubo, bezočno i bezdušno povrijedila, više nije "krv", ma makar on naknadno i promijenio svoje ponašanje. To ne briše zlo koje vam je učinio. Stoga vam sugeriram da otiđete direktno k nadležnom Županijskom državnom odvjetniku, u pratnji osobe kojoj vjerujete, ako vam je tako lakše, i njemu direktno podnesete kaznenu prijavu protiv brata. Ne morate specificirati kazneno djelo ovako kako sam ga ja pokušao, samo ispričajte svojim riječima što se desilo, oni će znati što dalje činiti i kako postupiti. U prijavi budite iskrena i iznesite sve čega se sa sigurnošću sjećate i opišite bez suzdržavanja ili srama, jer ti ljudi su tamo da vam pomognu i da se pobrinu da vam se takvo što više nikada ne desi. Nitko vas neće suditi ili misliti loše o vama zbog iskustva koje ste proživjela. Također, nemojte se bojati ili sramiti ih tražiti pomoć u ostvarivanju vaših prava kao žrtve, jer ponavljam - oni su tamo da vam pomognu. Pogotovo dio koji se odnosi na psihološku pomoć i podršku - to će biti ključ vašeg napretka u stavljanju cijele ove ružne priče iza vas.

 

Znam da je meni ili bilo kome ovdje lako tako nešto reći, ali nemojte dozvoliti da vas ovo uništi do kraja kao osobu! Mlada ste, imate pred sobom cijeli život, upoznat ćete jednog dana divnu osobu s kojom ćete zasnovati obitelj te dijeliti sve dobro i loše na ovom svijetu, živjet ćete u punom smislu te riječi. Znam da sada ove riječi zvuče kao nemogući scenarij, ali uz pravu pomoć i prave ljude kraj sebe, sve će biti dobro. Međutim, početak će biti težak i pomalo zastrašujuć, ali nakon toga, sve drugo će ići lakše.

 

Sretno, "Tratinčice"...

[tratinčica2]

Hvala na savjetima i ohrabrenju! Od velike su pomoći. Što se zadnjeg dijela tiče, upoznala sam divnu osobu s kojom dijelim sve dobro i loše, tako da ova priča ipak ima sretni završetak. Vaš odgovor otprilike zvuči kao njegov pa je ponosan na svoju dobru intuiciju!

Još jednom hvala i pozdrav!

[G-man]

Nema problema, "Tratinčice"... Zato smo i tu.

 

Sretno s rješavanjem ovog problema, ako budete imali još kakvih pitanja, slobodno se opet javite.

 

LP