G-man

Ni jedna odluka suda nije vječna ni Sveto Pismo. Moguće je tražiti novu odluku i povećanje, intenzitet i pomno razrađen plan. Sud je potrebno uvjeriti (trenutno) da je to na dobrobit djeteta i to treba biti misao vodilja: dobrobit djeteta, pozitivan utjecaj na njegov daljnji razvoj, stavove, kvalitete kao što su empatija, asertivnost, tolerancija, bliskost itd itd... odnosno sve ono što čini djetetov integritet i identitet.
 
Ukoliko očeva partnerica nije (a tvrdi da nije) osoba koja nastoji ukazati na svoju veću vrijednost nego li je majčina, ne nastoji se nametnuti u kakvom nadmetanju "koja je od njih dvije bolja i djetetu okrenutija", potrebno je uočiti prilično veliku mogućnost majčinog otpora ako je strah od takvog čega motivira na kompliciranje jednostavnih stvari (što nije baš rijedak slučaj).
 
@Stravinsky,
imali smo na doslovce hrpetine primjera kada czss ne reagira blagovremeno, a stvari se još ne zakomplicirale previše. Jednako tako i zakašnjelih reakcija roditelja, koji su se nadali "da će se stvar vremenom smiriti sama od sebe", pa naknadno začuđeno shvatili da i nije baš.
Ako suvisla komunikacija nije moguća, nije moguće izrazgovarati temu, neće se samo od sebe dogoditi ama baš ništa, odnosno barem ništa dobrog za djecu. One frazice "vrijeme će pokazati/ izliječiti/ učiniti..." su izmišljotina kojom se opravdavaju pasivni i inertni ljudi:
a) problem liječi/ popravlja/ stvari mijenja- pojedinac ili više njih (a ne "..se liječi, popravlja/ mijenja", pasiv govori dovoljno sam o sebi)
b) da, to se zbiva kroz vrijeme ("to", a ne čudesa sama od sebe)
 
Sumnjam da su naši djelatnici czss-ova needucirani u tolikoj mjeri pa da smatraju da ce "vrijeme učiniti svoje", a još manje vjerujem da im je nepoznata svrha posla kojeg rade pa da smatraju dostatnim naputke "roditelji se trebaju dogovarati", jer ih se može udijeliti i dijeliti 500x dnevno i bez kakve diplome, pa i bez osnovnoškolske svjedodžbe. Dakle, ljudi koji im se obraćaju, obraćaju im se za stručnu pomoć i intervenciju, a ne lupetanje fraza ko papige a bez konkretnih postupanja i rada na tome.
Kad bi tome bilo tako... značilo bi da najmanje 95% kolegija nisu uspjeli položiti, odnosno barem pročitati literaturu djelomice, a diplome i radna knjižica tvrde upravo suprotno- barem u onom najminimalnijem obliku.
 
Iskreno rečeno, hvata me alergijska reakcija na tisuću opravdanja "nismo dovoljno educirani" i sl., jer je najšečće riječ o inertnosti, odgađanju i ostavljanju problema da se nagomilaju. Tada je problem veći, zahtjeva veći angažman i ustrajniji rad, a manjak kadra dolazi do znatno većeg izražaja.
 
Da, slažem se da je i taj segment, pozornost na činjenicu da je djetetu na dobrobit aktivnost i što veća uključenost roditelja u njegov život, bitna stavka, jer jako dobro ukazuje koliko roditelj promišlja o djetetu više nego o svom odnosu sa bivšim partnerom (ma kroz koju to priču provukli).
Naročit manjak i odsustvo svakog mogućeg problema bi trebalo očekivati kod svih roditelja koji vape za vlastitom aktivnošću oko svoje djece i doista to žele. Jednostavno nema razloga da barem u tim slučajevima ne bi išlo sasvim glatko.
 
Uz to, postojanje oćuha/maćehe bi trebalo predstavljati obogaćenje djetetove primarne socijalne mreže, a ne problematična stavka. I u tom slučaju, potrebno se zaustaviti na odnosu roditelj-dijete odnosno dijete-roditelj. Što govori činjenica da npr (iako ne redovito, ali je nerjedak slučaj), netko manje aktivan na pokušajima da s djetetom provede što više vremena i bude što prisutniji uz njega, aktivniji, se najednom "probudi" kad se pojavi nova odrasla osoba istog spola u kućanstvu djeteta? Budimo fair, pa priznajmo da je i to stvar na koju trebamo gledaqti s kritičkim odmakom. Dakle, i opet se vraćamo na: konkretno dijete, konkretan roditelj, konretne okolnosti su potrebne za svaki pojedinačni primjer, kako bi se djetetu osiguralo njegovu stvarnu što veću dobrobit- štop kompetentnije roditelje i što dobronamjernije okruženje.
 
Napomenimo da se susrećemo i sa nebuloznim stavovima u stilu "Pa naravno da rade jedni drugima cirkuse! To vam je, znate, sasvim normalno kad se razvedu ili prestanu živjeti skupa." Možda jest uvriježeno i često, ali normalno- svakako nije. I ne zaslužuje toleranciju, već terapiju ili u najmanju ruku stručnu pomoć kolika je potrebna.

Pošteni, vidim da se nitko nije javio sa konkretnijim saznanjima po vašem pitanju, pa ću iznijeti svoje mišljenje.
 
Za ovaj kazneni dio sam vam već objasnio, a što se tiče ovog sklapanja braka, smatram da vam to neće predstavljati problem, osim ukoliko netko baš potegne to pitanje, koje će se onda morati utvrditi vještačenjem.
 
Znam kaj vas muči - ova "duševna smetnja trajnog paranoidnog poremećaja ličnosti i psihotične dekompenzacije". Međutim, ona je vezana primarno za neubrojivost kod počinjenja kaznenog djela (tamo je na kraju krajeva i dijagnosticirana), ali ta dijagnoza ne povlači automatski za sobom i vašu nesposobnost za rasuđivanje. Matrix vam je lijepo opisao što znači nesposobnost za rasuđivanje - da ne razumijete značenje svojih riječi, a iz ovih vaših postova zaključak je upravo suprotan. Neubrojivost i nesposobnost za rasuđivanje dva su potpuno različita instituta, na kraju krajeva regulirana su i u različitim granama prava.
 
Stoga smatram da će nadležni matičar bez problema utvrditi kako vi i vaša buduća supruga ispunjavate sve pretpostavke za sklapanje braka, jer ova pretpostavka sposobnosti za rasuđivanje ne utvrđuje se nikakvim posebnim dokumentom, već primarno razgovorom matičara sa konkretnim osobama se to može utvrditi ili barem posumnjati u ispunjavanje te pretpostavke, a mislim da kod vas neće biti nikakvih problema glede toga. Osim, ako bi netko matičaru prijavio ovu činjenicu neubrojivosti iz kaznenog postupka koji se vodi protiv vas, uslijed čega bi matičar sasvim sigurno zatražio "provjeru" vaše sposobnosti za rasuđivanje, što bi se ponavljam, utvrdilo vještačenjem.
 
Ako netko od kolega ima više saznanja ili iskustva s ovom problematikom, neka me ispravi.

No coment

Ovisno o motivima zbog kojih ste ušli u taj "deal" (recimo neko stanje nužde gdje vam je novac bio nasušno potreban), postoji mogućnost da se radi o kaznenom djelu lihvarskog ugovora iz čl. 242. KZ-a. Iako, moram napomenuti kako državna odvjetništva ne vole previše ovakve slučajeve, budući se isti lako (na papiru lako, u praksi je to sasvim druga priča) mogu riješiti putem mehanizama građanskog prava.

Iz vašeg upita nije jasno radi li se o ostavinskom postupku ili o parnici proistekloj iz ostavinskog postupka.
 
Ako se radi o ostavinskom postupku, vaš otac se može odreći nasljeđivanja u svoje ime (naglasak je na: u svoje ime!), pa na njegovo mjesto stupaju njegovi potomci. Ako ste vi jedini njegov potomak, onda stupate na njegovo mjesto u postupku.
 
Međutim, ovakvih upita je već bilo na Legalisu i pokazalo se da ovo u praksi baš i nije najsigurniji način, jer se može desiti da voditelj postupka ne uoči ovo "u svoje ime", pa postupi kao da se radi o običnom odricanju, a ono ima za posljedicu da pravo nasljeđivanja gube i potomci odricatelja. Zato pri davanju izjave treba biti pažljiv i ne potpisivati zapisnik ako nije savršeno jasno što je određeno.
 
Ako se vaš otac prihvati nasljedstva, uvijek vam ga može darovati bez poreza, budući da ste izravni potomak. Međutim, da biste taj ugovor mogli koristiti bez komplikacija npr. za uknjižbu darovane nekretnine, prvo bi trebalo utvrditi što točno čini darovanu imovinu, a to očigledno nije slučaj kad tu imovinu tek treba utvrditi.
 
Ako se radi o parnici, onda je vaš otac stranka, a izjavu o odricanju mislim da više ne može dati jer je ostavinski postupak prekinut. Može vas opunomoćiti da vi vodite postupak, a vi kao opunomoćenik možete uzeti odvjetnika. Međutim, za određene radnje (npr. priznavanje tužbenog zahtjeva) bit će potrebna pored opće i posebna punomoć, ako te radnje nisu izrijekom navedene u prvoj punomoći.

Ako je viđanje vas sa djetetom određeno odlukom suda, CSS-a ili nekog drugog državnog tijela, a majka ne postupa po istome, već vas sprečava da vidite dijete, tada čini kazneno djelo neprovođenja odluke za zaštitu dobrobiti djeteta iz čl. 173. st. 1. KZ-a, vezano uz koje možete podnijeti kaznenu prijavu protiv nje, ako želite.
 
 
Ovdje kaznenog djela prijevare nema, jer nisu ostvarena njegova osnovna obilježja. Naime, proveden je postupak, u kojem ste imali priliku dokazati da ste vi u pravu, očito u tome niste uspjeli, i slučaj je gotov. Da je ovrha "nepoštena" kao što tvrdite, sud bi zasigurno reagirao. Što naravno ne znači da, ukoliko ste doista platili više nego je bilo potrebno (i za to imate dokaze), da ne možete doći do tog novca (npr. putem stjecaja bez osnove) ili da se on ne bi mogao uračunati u vaše daljnje obroke uzdržavanja. Pa nek vas tuži onda, izgubit će. Ali kaznenog djela prijevare ovdje nema, jer ste u konačnici platili na temelju odluke suda, a ne njihovih radnji kojim bi vas doveli u zabludu da platite. Ovo vam pišem dobronamjerno, jer će ovaj kazneni postupak za prijevaru biti bacanje novaca i vremena u vjetar. Uostalom, imate odvjetnicu, ako se bavi kaznenim pravom, pitajte nju, pa neka vam ona objasni.
 
 
Ovo je normalna procedura u radu državnog odvjetništva, ništa neuobičajeno ili "sumnjivo". I nećete morati čekati "godinama" na rješenje o odbačaju, dobit ćete ga kroz mjesec-dva, osim ak je u pitanju Općinsko državno odvjetništvo u ZG-u, iz razloga jer je njihovo opterećenje ekvivalentno četvrtini/petini opterećenja svih Općinskih državnih odvjetništava u RH, i sigurno im rješenje o odbačaju nije prioritet u radu.

ZAKON O SIGURNOSTI PROMETA NA CESTAMA
(NN 67/08, 48/10, 74/11.)
Članak 86.
(1) Troškove premještanja vozila u slučajevima iz članka 84. ovoga Zakona snosi vlasnik, odnosno korisnik vozila.
 
Naknadno je utvrđeno da okrivljena osoba nije kriva, stvoreni su uvjeti za povrat novca ukoliko je utvrđeno da vozilo nije bilo nepropisno parkirano na način da treba biti premješteno.
 
Slušajući vaše savjete o odbijanju plaćanja pauka ljudi se dovode do besmislenih ovrha i nepotrebnih dodatnih troškova.
 
Zakone treba poštivati, a ne ih ignorirati.
 
Ovdje se ne radi o oštećenom potrošaču, a Zakon o sigurnosti prometa na cestama u prometnom pravu ima prednost nad Zakonom o obveznim odnosima.
 
Postoje načini za obeštećenje oštećenih nepravilnim radom tijela koje su izdale nalog za premještanje vozila, a to je unutar upravnog a ne ovršnog postupka.
 
Ja osobno nikada u životu nisam bio predmet niti jedne ovrhe, sa mnom odvjetnička društva specijalizirana za ovrhe nemaju posla, nije mi nikakav problem dati još koju kunu za upravni spor i na normalan način dobiti sve svoje novce natrag.
 
Pretpostavljam da su u takvom statusu velika većina osoba koje imaju problem s nepravedno odveženim autom.

Svako kazneno djelo je posebnost sama za sebe, i uvijek se na taj način pristupa rješavanju "zagonetke" je li ili nije počinjeno kazneno djelo. Dakle, u slučaju vašeg eventualnog ponovnog činjenja djela (ali probajte da to ne radite više), pitanje eventualne neubrojivosti bi se ponovno utvrđivalo na način na koji se sada utvrđuje. Znači, činjenica da ste ranije počinili neko djelo u neubrojivom stanju ne bi indicirala neubrojivost i u ovom novom slučaju, već bi je bilo potrebno ponovno utvrditi. Ako bi ona bila ponovno utvrđena, postupilo bi se opet na način na koji će se postupiti sada, ali u malo rigoroznijoj formi (dužem boravku u ustanovi), s obzirom da bi se radilo o ponavljanju s vaše strane, što bi predstavljalo veći rizik.
 
Što se kazni tiče, tu sud uvijek mora pristupiti identično, znači utvrditi sve olakotne i otegotne okolnosti, te njihovom valorizacijom doći do kaznenopravne sankcije kojom će se najbolje postići ciljevi generalne i specijalne prevencije. Ova "ranija" neubrojivost pritom neće biti od utjecaja na izbor vrste i mjere kaznenopravne sankcije, dakle moći će vam se izreći uvjetna osuda ili recimo rad za opće dobro, naravno ovisno o težini tog drugog djela i svim okolnostima njegova počinjenja.
 
Ali nemojte si više dozvoliti tako nešto, život je prekratak da ga provodite na taj način. Ozdravite, stavite ovo iza sebe i onda nastavite normalno živjet dalje. Sretno...

Točno, pod pretpostavkom da je tjeralica doista izdana (a sigurno jest), i da je na snazi bila najkasnije do 01.01.2010. (znači 3 godine prije stupanja na snagu novog KZ-a, što je rok relativne zastare prema ranijem KZ-u). Iz toga bi proizlazilo da se neće moći izbjeći zastarni rokovi novog KZ-a. Nisam to htio prije pisati, jer ne znamo sa sigurnošću kaj je sud napravio (pusti pouzdane izvore). Gotovo sigurno jest postupio na opisani način, ali trebalo bi ipak izvršiti uvid, pa će se znati sa sigurnošću.
 
Inače, prema praksi VSRH, a vezano uz institut zastare iz ranijeg uređenja - "izdavanjem tjeralice od strane nadležnog tijela radi izvršenja kazne, prekida se relativna zastara izvršenja kazne sve dotle dok se osuđenik ne pronađe i ne privede na izvršenje kazne, dakle, zastara je prekinuta sve dok se tjeralica nalazi na snazi, ali pod uvjetom da nije nastupila apsolutna zastara (VSRH, Kž-331/70)". A u ovom slučaju apsolutna zastara nije nastupila. Neka ti frend preko odvjetnika izvrši uvid u spis, i sve bude mu jasno. Po mogućnosti prije nek bude izdan europski uhidbeni nalog (a vjerojatno bude).

Nema govora o ljutnji.Rekoh ne vjerujem da će ga tjerat kazneno jer je ekipa bila dobra i dala je iskaz protiv dilera.Taj put bi i bio jedini ispravan a ne da se gone mladi zbog kakvog sitnog grama ili manje.
 
U prekršajnom je moguće dobit sudski ukor kao jednu od odgojnih mjera (čl.76)

Svakako precizirajte. Većina osuđenika pomilovanjem traži potpuni (ili ako ne ide potpuni, onda barem djelomični) oprost od izvršenja kazne, odnosno primjenu uvjetne osude (jasno, ukoliko je to moguće), a kao zadnja varijanta ostaje zamjena izrečene kazne blažom. U molbi možete upravo ovako, alternativno postaviti vaše "zahtjeve", odnosno ciljeve pomilovanja, pa će onda Predsjednik (preciznije njegova "ekipa"), ako molbu nađu osnovanom, ocijeniti u kojoj mjeri će je prihvatiti.

Zastara vam nastupa protekom 10 godina računajući od dana pravomoćnosti presude, dakle u vašem slučaju to bi bilo 17.11.2021. sukladno čl. 83. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12). Da pojasnim - na vaš slučaj primjenjuje se "novi" Kazneni zakon, a ne Kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela (naveli ste 2003., dakle to bi bio Kazneni zakon iz 1997. sa svim svojim naknadnim izmjenama i dopunama), i to iz razloga jer je "novi" Kazneni zakon usvojio i izrijekom propisao stajalište koje je glede instituta zastare već dugo prisutno u teoriji, dok ga u zakonu nije bilo izrijekom, a to je da zastara nije i ne može biti privilegij okrivljenika, pa čak i usprkos institutu obvezatne primjene blažeg zakona koji kod instituta zastare ne dolazi u obzir. Naime, čl. 86. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12) ističe da ako se prije nastupa zastare kaznenog progona ili zastare izvršenja kazne promijeni rok zastare, primijenit će se zastarni rokovi novog zakona (bez obzira bili oni blaži ili teži). U vašem slučaju pravomoćna presuda donesena je 16.11.2011. i od tada teče rok zastare izvršenja izrečene kazne od dvije godine, koji je prema čl. 21. "starog" Kaznenog zakona (važećeg u vrijeme donošenja pravomoćne presude) iznosio tri godine, dakle zastara bi nastupila 17.11.2014., ali 01.01.2013. na snagu stupa "novi" Kazneni zakon, čiji čl. 86. vaš predmet glede pitanja nastupa zastare izvršenja kazne prebacuje u svoj "režim", dakle pod svoj zastarni rok, koji prema čl. 83. iznosi 10 godina, što dakle znači da zastara nastupa 17.11.2021.