Ustavno pravo

[doris_ri]

Lijepi pozdrav. Jedno pitanje iz ustavnog prava... "Po kojoj ustavnoj osnovi utvrđujemo je li ograničenje nekog prava, konkretno se radi o slobodi izražavanja, u skladu s Ustavom?"  hvala unaprijed na odg

[G-man]

Teško je na to ovako paušalno odgovoriti, jer svaki slučaj zahtijeva individualni pristup.

Odokativno, možemo poći od tri stvari - 1. sam Ustav, 2. kazneno-pravna sfera i 3. građansko-pravna sfera. Možemo reći da slučajevi pod 2. i 3., na neki način, deriviraju iz 1.

1. Ustav RH u čl. 39. kaže da je zabranjeno bilo kakvo pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu, vjersku mržnju ili bilo koji drugi oblik nesnošljivosti. Dakle, citirana norma predstavlja svojevrsno ograničenje slobode izražavanja, jer se ne možete izražavati na opisani način, a onda po kažnjavanju ići "žaliti" se Ustavnom sudu sa ustavnom tužbom tvrdeći da vam je povrijeđena sloboda izražavanja. Tu su Ustav i Ustavni sud vrlo rezolutni.

2. Postoji niz kaznenih djela, gdje se kažnjava pojedince za njhovo vlastito izražavanje, bilo da se radi o verbalnim deliktima bilo recimo prijetnje raznorazne naravi ili pak aktualno - lažne uzbune. Dakle, opet imamo ograničenje, ovaj puta zakonsko, ali koje je u skladu sa testom proporcionalnosti, koji je u ovakvim slučajevima osnovno načelo procjene možebitne povrede nekog Ustavom zajamčenog prava. Znači, ograničenje ovdje bi se očitovalo u kaznenoj osudi i sankciji zbog počinjenog kaznenog djela, a koje je plod izražavanja, jer postoje vrlo jasni zakonom definirani zaštitni objekti, koji nadilaze slobodu izražavanja u opisanim protupravnim radnjama.

3. Odnosilo bi se, primarno, na slučajeve tzv. povrede prava osobnosti odnosno neimovinske štete. Vrlo često je posljedica slučaja pod 2., ali i ne mora - primjerice, osoba koja vas je uvrijedila ima kazneno-procesnopravni imunitet, pa ne možete inicirati kazneni postupak protiv nje privatnom tužbom, no nema ama baš nikakve zapreke da pokrenete tužbu parničnom sudu radi naknade neimovinske štete. Ograničenje ovdje bi se očitovalo u obvezi naknade štete, koja je u izravnoj vezi sa izražavanjem, kojim se povrijedilo određeno pravo osobnosti pojedinca (ugled, čast, dostojanstvo, privatnost osobnog ili obiteljskog života i sl.).

Poanta svega jest da se možete izražavati kako god želite, no za određene načine izražavanja postoje odgovarajuće posljedice (ili ako hoćete baš - sankcije), a to svakako jeste određeni vid ograničenja. Ostale situacije, dakle neke novonastale, uvijek bi se procjenjivale u skladu s načelom razmjernosti, odnosno proporcionalnosti, gdje Ustavni sud, s jedne strane važe korist koja se nastoji postići ograničenjem jednog vida prava, a s druge strane štetu, koja se tim ograničenjem nanosi samom pravu koje se ograničava, pri čemu korist mora biti debelo iznad štete.

Osobno smatram da sloboda izražavanja uvijek ima granice u povredi (ali pritom mislim na stvarnu povredu, ne onu imaginarnu) temeljnih ljudskih prava drugih ljudi, jer pravo koje povređuje drugo pravo - za mene nije pravo već više privilegij, koji imajući na umu ljudsku narav - vrlo često biva zlupotrijebljen.

[doris_ri]

Hvala. Lp