Matrix

pod pretpostavkom da je pravomočnom presudom utvrđeno vaše pravo vlasništva nad konkretnom nekretninom i da ste to svoje pravo upisali u zemljišnim knjigama,ostaje vam da sudskim putem zahtijevate predaju posjeda od osobe koja bez pravne osnove drži vaše vlasništvo u posjedu.

ako vam nije do daljnjeg parničenja i stvaranja troškova,priznajte tužbeni zahtjev ili ako postoji obostrana volja da se nagodite pred sudom. ukoliko pravomočnom odlukom izgubite spor,svi troškovi suprotne strane padaju na vas,i tad više nije pitanje da li Vi želite platiti,već jednostavno postoji nikakav izbor po vas,a to je da dragovoljno platite troškove utvrđene presudom ili prinudom kroz ovršni postupak,a što več za sobom povlači stvaranje novih troškova.

ne sporim,no postoji mogučnost propusta na strani odvjetnika,obzirom da bi u eventualnom sudskom postupku odlučna činjenica za početak tijeka zastare bila kad je odvjetnik imao pravo zahtijevati plaćanje,a ne kad je takvu radnju poduzeo. moguće

U konkretnom slučaju treba utvrditi dali postoji poseban sporazum između odvjetnika i klijenta o načinu plaćanja odvjetničkih usluga,jer ako takvog sporazuma nema ,to znači da je odvjetnik neovisno o tome kad je ispostavio račun imao pravo zahtijevati od klijenta plaćanje za svaku obavljenu radnju idućeg dana od dana kad je tu radnju obavio,obzirom da to proizlazi iz Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika,slijedom čega bi tvrdnja koju iznosi Bovu imala smisla,a u tom smislu je i odluka VSRH, Rev-152/2009-2 od 28. travnja 2009. godine. Međutim ako su klijent i odvjetnik imali sporazum,odnosno ugovor,onda se radi o ispunjenju ugovora,koji bi od strane odvjetnika bio ispunjen pravomočnim okončanjem postupka kad i dospijeva obveza klijenta prema odvjetniku,pa bi u tom pogledu imala smisla tvrdnja koju iznosi Željac,pozivajući se na citiranu odluku ŽS u Varaždinu Gž-596/16-2 od 3. studenog 2016. godine

sve ok,više je dopuna nego ispravka,bitna su oba članka(čl.106 i 186 ZPP)

slažem se,no u pogledu sadržaja tužbe prvenstveno imati u vidu odredbe čl.186 ZPP

slažem se,nema rješenja tako da savjet oko ukidanja klauzule pravomoćnosti otpada,no FINA mora ovršeniku poslati obavijest sa zahtjevom ovrhovoditelja, obzirom da FINA po primitku Zahtjeva i ovršne isprave plijeni novčana sredstva ovršenika, ali banci još ne izdaje nalog za prijenos tih sredstava ovrhovoditelju jer ovršenici imaju pravo na zaštitu pred sudom,odnosno zahtijevati od suda donošenje rješenja o odgodi prijenosa sredstva ili proglašenje ovrhe nedopuštenom,a takve zahtjeve ovršenici mogu podnijeti sudu u roku za žalbu.

suvlasništvo sa različitim dijelovima izraženi matematičkim razlomkom,što znači da se nebi znalo što u pogledu cijelog prostora fizički predstavlja tih 40 m2,izuzev da naknadno sklopite ugovor o izvršavanju posjeda. suvlasništvo 1/2

bez vaše suglasnosti je tako nešto nedopustivo,niti bi sud udovoljio istom zahtjevu.

poništenje je moguće samo tužbom ako postoje obilježja pobojnosti,dok raskid više nije moguć obzirom da je ugovor u cjelosti izvršen

što će reći da je postojao ugovor o otkupu i kao takav je nasljedan unuka ispada iz igre,obzirom na redosljed nasljeđivanja imao pravo u jednakom dijelu sa ostalim nasljednicima,a tko tvrdi suprotno je dužan takav prigovor istaknuti u ostavinskom postupku,nakon čega bi sasvim izvjesno bio upućen na parnicu.

ako nepostoji zabilježba spora vezana za pravomoćno okonćanu parnicu,tužitelj rizikuje.

pa jasno da netreba,to nije ni sporno,stvar je u tome što vam brani pristup na svoju nekretninu.

ne,obzirom na postojanje ovršne isprave o utvrđenoj obvezi. što piše u utvrđenoj odluci uzdržavanja,od kojeg datuma počinje Pitanje zastare uzdržavanja uređeno je u dva zakona, u Obiteljskom zakonu i u Zakonu o obveznim odnosima. U prvom slučaju - kada ne postoji sudska odluka o određenoj obvezi uzdržavanja, mjerodavan je Obiteljski zakon, kojim je određeno da je roditelj koji ne stanuje s maloljetnim djetetom i nije plaćao za njega uzdržavanje, dužan isplatiti naknadu za to uskraćeno uzdržavanje i to od dana nastanka tog prava pa do podnošenja tužbe. Zastarni rok za podizanje ove tužbe je pet godina od dana nastanka obveze, dakle od dana kada je roditelj propustio platiti mjesečni iznos uzdržavanja. Provođenje ove ovrhe na plaći i drugom stalnom novčanom primanju ima prednost pred svim mogućim drugim ovrhama na tim primanjima neovisno o vremenu njihova nastanka. Postoje slučajevi gdje se ističe kako je ova odredba Obiteljskog zakona u određenoj koliziji s odredbama Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da se potraživanje može tražiti od dana podnošenja tužbe,no imajući u vidu da je Obiteljski zakon tzv. specijalni zakon u odnosu na Zakon o obveznim odnosima (koji je ovdje u svojstvu tzv. generalnog zakona, a pravilo je da u sukobu ove dvije vrste zakona prednost ima specijalni zakon nad generalnim), treba se voditi Obiteljskim zakonom, a ne Zakonom o obveznim odnosima. Druga situacija odnosi se na slučajeve kada postoji obveza uzdržavanja određena sudskom odlukom. Kako je ovdje riječ o tzv. povremenim tražbinama (one koje se isplaćuju povremeno, odnosno na mjesečnoj bazi, a ne jednokratno), primijenit će se odredbe Zakona o obveznim odnosima gdje je određeno da povremene tražbine koje proizlaze iz sudskih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina, odnosno u roku od tri godine od dospijeća svake pojedine tražbine. Važno je napomenuti kako Zakon o obveznim odnosima u čl.235 st.2 određuje da zastara ne teče između roditelja i djece tako dugo dok traje roditeljsko pravo, tako da bi navedeni rok zastare od 3 godine počeo teći tek prestankom roditeljskog prava (u pravilu nastupom punoljetnosti djeteta). Roditelji su dužni uzdržavati punoljetno dijete dok se školuje u srednjoj školi, odnosno do završetka studiranja s tim da redovito i uredno ispunjava svoje obveze, a najdulje do 26. godine života.