felixx

Kratko pojašnjenje.
Na mnogim područjima uz veće rijeke (Savu, Dravu, Dunav) nalaze se vodonosni slojevi šljunka i pijeska , u Zagrebu već na 3-5 metara dubine. Velike količine vode mogu oticati u taj sloj. Nadalje, vodovodne i kanalizacijske cijevi često su postavljene blizu, i voda otiče u kanalizacijsku cijev. U oba slučaja na površini nema naznake gubitka vode.
Uostalom, vi ste vrlo lako mogli ustanoviti koliko vode iscuri u sat vremena. Očitate vodomjer, pa nakon sat vremena opet očitate.
 
Ovo ocjenjujem kao najbolju osnovu za osporavanje potraživanja.
U vašem slučaju radi se uistinu o ogromnoj količini vode. Da je ta voda curila tek nekoliko tjedana, to bi bio mlaz u rangu vatrogasnog crijeva, i teško je vjerovati da se voda ne bi probila na povržinu ili u podrumski prostor, ili da se ne bi takav mlaz čuo u noćnim satima.
Dodano, trebalo bi utvrditi kako je vodomjerno okno zaštićeno - da li uopće stanari imaju pristup ili se otvara samo ključem-alatom koji ima djelatnik vodovoda. 
Ako stanari nemaju pristup, odgovornost za gubitak vode koji traje dulje od mjesec dana je na vodovodu.
Dakle, ako je vodomjerbio pod vodom  mjeseci, 5 mjeseci osoba iz vodovoda nije prijavila curenje i to je na njihovu štetu. Tek zadnji mjesec može biti vaša krivnja. 
Ovdje ste potpuno u pravu.
Radi se o izvanrednoj šteti, koju moraju snositi svi suvlasnici, u skladu sa udjelom vlasništva.
Ispravan obračun bi bio da se onika koji stanuju i troše vodu prvo obračuna potrošnja kakva je bila u prethodnom razdoblju, a razlika duga se raspodjeli svim suvlasnicima sukladno udjelu vlasništva, a ne prema broju osoba koje troše vodu ili prema kontrolnim vodomjerima. 
Tu vam ide klasično eskiviranje i prebacivanje odgovornosti. Šteta je nastala zbog nečije nebrige. 
Ipak, vi kao suvlasnici trebali biste upućivati na krivnju vodoopskrbe, jer oni mjesecima nisu dojavili curenje.
Ako se odvjetnik ne želi ozbiljno prihvatiti posla, onda vam takav i ne treba. 
Ovdje se radi o uistinu ogromnoj cifri, i o okolnostima koje su specifične. Da se radi o mnogo manjoj cifri i da je curenje prijavljeno čim je primjećeno da je vodomjerno okno puno vode - savjetovao bih vam da prihvatite ponudu da platite pola. 
Ali ovdje osim već spomenutog argumenta ima i drugih elemenata za umanjenje ovog duga.
Pogledajte recimo strukturu računa za vodu. Stvarna cijena vode nije ni stoti dio cifre, ovo drugo su razne naknade, troškovi održavanja mreže, itd. Dakle, ako je negdje iscurila tolika voda , to nije stvarni gubitak vodoopskrbe.
Naplatom takvog računa javno poduzeće vi ostvarilo neprimjerenu dobit, a zapravo je dug neizmjerno narastao zbog njihove nebrige i (možda i namjernog) neprijavljivanja curenja u šahtu.

Sva imovina koju su vaši otac i majka stekli za trajanja braka, a nije nasljedstvo ili dar , bračna je stečevima. Vaša majka, iako nema uknjiženo (su)vlasništvo, već jest vanknjižni vlasnik pola te imovine. 
Vi na ostavinskoj trebate tražiti izdvajanje bračne stečevine, a vi i majka trebate tražiti nužni dio od djela koji je otac oporukom ostavio bratu. Javni bilježnik će prekinuti raspravu i uputiti vas u parnicu.
Na sudu bi majka dobila pola temeljem bračne stečevine, a dodatno vi i majka po 1/6 bratovog djela kao nužni dio. 
Dakle ugrubo, od ukupne imovine, majka bi dobila 7/12, vi 1/12, a brat 4/12 . Osim ako dio ostavine nije kakvo nasljedstvo. Sudovi u praksi jako paze da se poštuje bračna stečevina i nužni dio.
Pokušajte zajedno sa odvjetnikom sjesti sa bratom, da mu odvjetnik objasni ovo što sam napisao. Dakle, ako se brat bude inatio, samo će na kraju dobiti manje nego mu je otac želio ostaviti. 
 

Kratko pojašnjenje.
Na mnogim područjima uz veće rijeke (Savu, Dravu, Dunav) nalaze se vodonosni slojevi šljunka i pijeska , u Zagrebu već na 3-5 metara dubine. Velike količine vode mogu oticati u taj sloj. Nadalje, vodovodne i kanalizacijske cijevi često su postavljene blizu, i voda otiče u kanalizacijsku cijev. U oba slučaja na površini nema naznake gubitka vode.
Uostalom, vi ste vrlo lako mogli ustanoviti koliko vode iscuri u sat vremena. Očitate vodomjer, pa nakon sat vremena opet očitate.
 
Ovo ocjenjujem kao najbolju osnovu za osporavanje potraživanja.
U vašem slučaju radi se uistinu o ogromnoj količini vode. Da je ta voda curila tek nekoliko tjedana, to bi bio mlaz u rangu vatrogasnog crijeva, i teško je vjerovati da se voda ne bi probila na povržinu ili u podrumski prostor, ili da se ne bi takav mlaz čuo u noćnim satima.
Dodano, trebalo bi utvrditi kako je vodomjerno okno zaštićeno - da li uopće stanari imaju pristup ili se otvara samo ključem-alatom koji ima djelatnik vodovoda. 
Ako stanari nemaju pristup, odgovornost za gubitak vode koji traje dulje od mjesec dana je na vodovodu.
Dakle, ako je vodomjerbio pod vodom  mjeseci, 5 mjeseci osoba iz vodovoda nije prijavila curenje i to je na njihovu štetu. Tek zadnji mjesec može biti vaša krivnja. 
Ovdje ste potpuno u pravu.
Radi se o izvanrednoj šteti, koju moraju snositi svi suvlasnici, u skladu sa udjelom vlasništva.
Ispravan obračun bi bio da se onika koji stanuju i troše vodu prvo obračuna potrošnja kakva je bila u prethodnom razdoblju, a razlika duga se raspodjeli svim suvlasnicima sukladno udjelu vlasništva, a ne prema broju osoba koje troše vodu ili prema kontrolnim vodomjerima. 
Tu vam ide klasično eskiviranje i prebacivanje odgovornosti. Šteta je nastala zbog nečije nebrige. 
Ipak, vi kao suvlasnici trebali biste upućivati na krivnju vodoopskrbe, jer oni mjesecima nisu dojavili curenje.
Ako se odvjetnik ne želi ozbiljno prihvatiti posla, onda vam takav i ne treba. 
Ovdje se radi o uistinu ogromnoj cifri, i o okolnostima koje su specifične. Da se radi o mnogo manjoj cifri i da je curenje prijavljeno čim je primjećeno da je vodomjerno okno puno vode - savjetovao bih vam da prihvatite ponudu da platite pola. 
Ali ovdje osim već spomenutog argumenta ima i drugih elemenata za umanjenje ovog duga.
Pogledajte recimo strukturu računa za vodu. Stvarna cijena vode nije ni stoti dio cifre, ovo drugo su razne naknade, troškovi održavanja mreže, itd. Dakle, ako je negdje iscurila tolika voda , to nije stvarni gubitak vodoopskrbe.
Naplatom takvog računa javno poduzeće vi ostvarilo neprimjerenu dobit, a zapravo je dug neizmjerno narastao zbog njihove nebrige i (možda i namjernog) neprijavljivanja curenja u šahtu.

Razlika u objavama online komentara na stranici nekih dnevnih novina gdje se pristupa bez formalne registracije i foruma poput ovoga gdje postoji neki postupak registracije.
Imate pravila na svakom portalu, i primjetit ćete da na forumima sa registracijom postoji ozbiljnija moderatura, dok u komentarima dnevnih novina stoji istaknuto da uredništvo ne odgovara za objave i komentare koji su osobno mišljenje komentatora. Pa tako tamo imate uobičajeno vrijeđanje a ovdje ne.
Razlika je između javnog događaja i javnog prostora. 
Kada bi uvijek i svuda trebala dozvola za fotografiju sa javnog eventa, nikada nitko više i ne bi mogao objaviti takvu fotografiju. 
Dobrodošli u Vrli Novi Svijet gdje baš svatko nosi gadget koji je istovremeno sofisticirana kamera i sredstvo za objavu bilo kakvog slikovnog uradka i popratnog komentara. 
Nekad su tračale babe na placu, ljudi po birtijama, uredima... danas se to radi na društvenim mrežama. Priviknite se na to . Vaša slika će za par sati biti potpuno zaboravljena, čim 'udarna vijest' postane najnovija objavljena fotografija pozadine neke starlete ili vijest da se popularni nogometaš posvađao sa svojom curom...

Razlika u objavama online komentara na stranici nekih dnevnih novina gdje se pristupa bez formalne registracije i foruma poput ovoga gdje postoji neki postupak registracije.
Imate pravila na svakom portalu, i primjetit ćete da na forumima sa registracijom postoji ozbiljnija moderatura, dok u komentarima dnevnih novina stoji istaknuto da uredništvo ne odgovara za objave i komentare koji su osobno mišljenje komentatora. Pa tako tamo imate uobičajeno vrijeđanje a ovdje ne.
Razlika je između javnog događaja i javnog prostora. 
Kada bi uvijek i svuda trebala dozvola za fotografiju sa javnog eventa, nikada nitko više i ne bi mogao objaviti takvu fotografiju. 
Dobrodošli u Vrli Novi Svijet gdje baš svatko nosi gadget koji je istovremeno sofisticirana kamera i sredstvo za objavu bilo kakvog slikovnog uradka i popratnog komentara. 
Nekad su tračale babe na placu, ljudi po birtijama, uredima... danas se to radi na društvenim mrežama. Priviknite se na to . Vaša slika će za par sati biti potpuno zaboravljena, čim 'udarna vijest' postane najnovija objavljena fotografija pozadine neke starlete ili vijest da se popularni nogometaš posvađao sa svojom curom...

Možete upisati vlasništvo, time formalno postajete vlasnik.
Ali ne nužno isključivi vlasnik.
Ugovor o uzdržavanju je definiran kao napralni pravni posao, gdje se uzdržavanje daje u zamjenu za imovinu. 
Ako ste u braku ili sa brakom izjednačenoj zajednici, vaša supruga bi bila vanknjižni vlasnik pola tako stečene imovine, jer je bračna stečevina definirana kao imovina stečena radom spružnika za trajanja zajednice.
Ne bi imao pravo tražiti nužni dio. 
Bilo koji ugovor uvijek se može na sudu osporavati. Ali u praksi je takav ugovor jako teško osporiti, gotovo nemoguće ga je osporiti ako se osoba davatelj uzdržavanja bar u nekoj značajnoj mjeri brinula o primatelju uzdržavanja.

Postavite šturo pitanje, a tražite da vam se dade stručan i opširan odgovor? Zašto niste postavili pitanje prije nego ste napravili taj famozni 'ugovor'?
Da, vaša bivša bi mogla biti optužena da je zanemarila 'interes djeteta' time što je dogovorila da ne prima alimentaciju. Tako će zapravo biti prisiljena da vas tuži, da izbjegne mogući progon, nadzor CZSS ili što bi već moglo uslijediti.
Nama koji znamo kako takvi odnosi funkcioniraju u praksi jasno je da se ona nije odrekla alimentacije tek tako , nego da je to sasvim izvjesno dio jednog vašeg dogovora u kojem se rješava njihov ostanak u zajedničkom stanu, ili otplata kredita , ili slični aranžmani.
Ali to se onda drugačije rješava.

Čitam i pratim ovu temu, moram priznati, neke postove s gađanjem.
Pravni odgovor dala Vam je moderatorica u drugom postu teme.
Sve ostalo su mlaćenja prazne slame. Dječja prava zaštićena su među ostalim međunarodnom Konvencijom o pravima djeteta, i na temelju te konvencije implementirana u ostale podupiruće zakone.
Djeteta, a ne majke. Jer dijete, je ovdje najnezaštićenije i svi postupci i radnje trebaju ići u smjeru zaštite djeteta.
Prava i obaveze roditelja, oba roditelja, su jednaka po svim zakonima, osim ako to pravo nije uskraćeno, što pretpostavljam da ovdje nije slučaj, jer bi sud uskratio viđenje i boravak djeteta s tim roditeljem.
Dakle, pojmovi „pupčana vrpca“, „dojenje“ i slični tome su pljuska svim roditeljima koji nisu u mogućnosti biološki tako funkcionirati (očevi, posvojitelji, skrbnici) jer ih ta biološka funkcija ne kvalificira automatizmom kao dobre, prave ili kakve već i u bilo kojem smislu superiornije roditelje s određenim prvenstvom u roditeljstvu.
„Otrov razvoda“ je pojam i definicija koja je prisutna i u ovoj temi. Dvoje partnera koji zbog nekog prijepora (preljub, neslaganje oko zajedničkih interesa i sl.)  prekidaju svoju zajednicu i partnerstvo, povrijeđeni i uvrijeđeni nastavljaju međusobni sukob ne birajući sredstva a koristeći se manipulacijom nekih svojih prava, pri čemu  u pravilu stradavaju djeca, koja su u tome nezaštićena, nevoljna za zauzimanjem strana. Preko djece se pokušava napakostiti drugom roditelju. Djeca su tu kolateralne žrtve, a zbog rane dobi to na njih ostavlja nepopravljive posljedice.
Ljubav je ono što svako dijete treba i svaki roditelj mu je dužan dati. Dijete okruženo ljubavlju može nesmetano napredovati i rasti. Ostali uvjeti tu ne igraju važnu ulogu, jer će se zadovoljno i sretno dijete prilagoditi situaciji. Jer inače, po suprotnoj tvrdnji, svako dijete koje živi u posvojiteljskoj ili udomiteljskoj obitelji, o kojemu se brinu djedovi, bake, strine ili ujaci umjesto roditelja koji nisu prisutni jer nisu živi ili jer rade neki specifičan posao na drugoj strani planete ili van planete,  ne mogu biti sretna i imati sretno djetinjstvo i normalno odrastanje?
Djetetu treba ljubav, a ne sukob i rat.
Roditelji koji ne žive zajedno, ne žive zajedno zbog nekog prijepora koji ih je i razdvojio. Taj prijepor  i povrijeđenost, ne ulazeći u detalje i razloge ih tjera da najčešće gledaju svoje interese, a ne interes djeteta koji bi im kao roditeljima trebao biti prioritet i postaju sebični, gledajući samo svoj interes i na svaki mogući način napakostiti drugom roditelju, umjesto da se posvete roditeljskoj ulozi i djetetu.
Sudovi generalno donose u većini slučajeva rješenja u kojima će i roditelj koji ne živi s djetetom moći se posvetiti roditeljskoj ulozi i provesti kvalitetno vrijeme i druženje s djetetom.
To kvalitetno vrijeme je vrijeme kojeg će se dijete sjećati, iako to bilo pola sata provedeno u parku ili sat vremena u zoološkom vrtu i sl. iako će s tim roditeljem provesti cijeli dan. Naravno, to vrijedi i za drugog roditelja.
Najveći problem je alijenacija, odnosno otuđenje djeteta od roditelja. To je najveći propust roditelja i institucija, jer samo dijete ima pravo na oba roditelja, a u tom slučaju je dijete zakinuto za jednog roditelja, a odgovornost je na svima.
Uključene institucije, sudovi i CZSS će u skladu s nekim zakonskim ovlastima i mogućnostima donijeti neke odluke odnosno presude, neki put ispravne, neki put manje ispravne, negdje će uslijed pritiska ili manipulacije potpuno promašiti i podbaciti. Institucije će djelovati prema zakonima i nekim svojim šprancama. Ne smiju se na osobnoj razini uključiti u slučaj jer tada gube nepristranost.
Dakle, dijete u svim takvim slučajevi ostaje ipak prepušteno na ljubav ili sebičnost najbližih.
Stoga apeliram na sve da se roditeljima u takvim slučajevima savjetuje sebedarje prema djeci i stavljanje potreba djece ispred sebe samog, a ne na poticanje sukoba i netrpeljivost među roditeljima, a i ostalim članovima djetetove obitelji.
Interes djeteta mora biti ispred svih interesa!
Naravno, roditelji koji su u sukobu, ranjenog ega u takvim situacijama će teško razumno to procesuirati i prihvatiti, to je njihov obrambeni mehanizam i ne treba nikoga osuđivati zbog toga. Utjecanjem na njih pozitivnom energijom, razgovorom i protekom vremena u većini slučajeva će doći do tolerantnijeg odnosa naspram drugog roditelja, a samim time i kvalitetnije atmosfere u kojoj će dijete odrastati.
U slučajevima gdje to nije moguće, a i gdje se sumnja da su odluke drugog roditelja ili presude i odluke nadležnih institucija suprotne od dobrobiti djeteta, roditelj ili blizak član obitelji, dužan je reagirati i prijaviti nadležnim institucijama, koje su dužne prema važećim zakonima reagirati promptno.
Zaključno, naravno da je svaka situacija specifična sama za sebe, da je teško bilo kome u nekoj situaciji odvagnuti ispravno, naravno da svi griješimo. Ali ako se vodimo ljubavlju prema djetetu, bili mu mi roditelj, djed, baka, strina, to dijete treba ljubav. I zaslužuje ljubav. Ako se time vodimo i damo mu ljubav, ne možemo pogriješiti. I ako mu damo ljubav, makar samo mi, ta ljubav mu može biti presudna da se uspije razviti u normalnu osobu, koja će također moći dati ljubav i znati voljeti. Svojom  će ljubavlju nagraditi nas i samo po sebi to je uspjeh.
Dijete ne zanima sud ni sudske presude temeljene na satima ili danima u mjesecu. Djetetu su dovoljni trenuci provedeni u sreći i smijehu, bez straha. Bez obzira na dob.
 

Tekst objavljen na nekom portalu nije autorsko djelo, a neka rečenica može biti izvađena bilo kojeg teksta ili može biti originalna umotvorina pošiljatelja. Teško bi bilo dokazati bilo što.
A privatne poruke su - privatne.

Nitko vas ne prisiljava sada da se raziđete. 
Ostanite zajedno ako to oboje želite, i vidite možete li izgladiti nesuglasice .
Ako bude funkcioniralo možete opet sklopiti brak, a i ne morate.

Ne slažem se s ovakvim tumačenjem.
Praksa je da se 'drugom' roditelju (i zašto bi to baš morao uvijek biti otac) dodjeli 'svaki drugi vikend i dva puta tedno po x vremena'. 
Stoga ja ovo tumačim da otac dva puta jedno dijete podigne u vrtiću i odvede slijedeći dan u vrtić.  Dakle, da dijete svai puta provede kod oca cca 16 sati. Plus vikendi.
I stvarno ne vidim zšto se majka oko toga toliko buni ako dva dana u tjednu radi popodnevnu smjenu a dva dana noćnu.
Ovakva presuda zapravo ide majci izrazio na ruku, zbog njenog varijabilno radnog vremena - samo ako se s ocem djeteta može dogovoriti da si oni raspored upotpunjuju.

Obzirom na činjenicu da postoji dosta prijepora po pitanju zastare uzdržavanja maloljetnog djeteta, kako u mnogobrojnim izvorima dostupnima na Internetu (stručni članci, portali, mišljenja i sl.), čak i među samom strukom te posljedično i raznolikom sudskom praksom, ovom temom pokušao bih prezentirati svoje viđenje naslovnog instituta, u nastojanju da bude od pomoći drugima, kao i povod možebitnoj konstruktivnoj raspravi.
 
Iz tog razloga izdvojenu temu ostavljam otvorenu. Napominjem kako je sljedeći tekst isključivo moje mišljenje, kojeg ću pokušati argumentirati.
Pitanje zastare uzdržavanja (općenito gledajući) uređeno je u dva zakonska izvora – Obiteljski zakon te Zakon o obveznim odnosima.
 
Po mom mišljenju, potrebno je razlikovati dvije vrste slučajeva –
 
1. u kojima ne postoji sudska odluka o određenoj obvezi uzdržavanja, i
 
2. u kojima postoji sudska odluka o određenoj obvezi uzdržavanja.
 
U prvom slučaju, mjerodavan je Obiteljski zakon, točnije njegov čl. 209., koji glasi –
 
„(1) Roditelji su dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete.
(2) Roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan je djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe.
(3) Tražbina djeteta iz stavka 2. ovoga članka prema roditelju koji ga nije uzdržavao, zastaruje za vrijeme od 5 godina od dana nastanka obveze.
(4) Smatra se da je obveza uzdržavanja za pojedini mjesec nastala koncem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati.“
 
Potrebno je obratiti pozornost na odredbu stavka 3. (podebljano), u kojem Obiteljski zakon jasno ističe kako potraživanje uzdržavanja djeteta prema roditelju, koji ga nije uzdržavao, zastaruje za vrijeme od 5 godina od dana nastanka obveze. Navedena odredba predstavlja iznimku od načela obiteljskog prava, još tamo iz rimskog prava – načela nemo pro praeterito allitur, odnosno „nitko se ne hrani za prošlo vrijeme“.
 
Navedena iznimka uvedena je u naš pravni sustav Izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona iz 2007. godine, a evo što je predlagatelj istaknuo vezano uz tu promjenu u obrazloženju Nacrta konačnog prijedloga zakonskih izmjena i dopuna –
 
„U članku 209. novim se odredbama stavaka 2. do 4. izrijekom odstupilo od načela nemo pro praeterito allitur. U novom stavku 2. proširuje se dužnost roditelja da uzdržavaju svoju djecu kao dio sadržaja roditeljske skrbi. Tom bi se odredbom omogućilo djetetu koje neosnovano nije dobivalo uzdržavanje od odvojenog roditelja, da neisplaćene naknade potražuje retroaktivno od dana nastanka obveze, a ne kao do sada od trenutka podnošenja tužbe. Novim stavkom 3. određuje se zastarni rok od 5 godina za utuženje tražbina po osnovi uzdržavanja kao rok primjeren pravnoj sigurnosti.“
 
Objasnimo sada ovu odredbu na primjeru (jer se tako najlakše uči) - uzmimo situaciju djeteta, koje ima 4 godine i nema sudske odluke o određenoj obvezi uzdržavanja. Ukoliko takvo dijete odnosno njegov zakonski zastupnik/-ica u njegovo ime podnese tužbu, moći će potraživati uzdržavanje retroaktivno od početka nastanka obveze (što bi bilo najranije od rođenja, jer dijete ima 4 godine ili od prestanka obiteljske zajednice, ukoliko je ona postojala, pa prestala) do dana podnošenja tužbe (tzv. zaostatak), te jasno buduće obroke uzdržavanja, koji će dospijevati mjesečno nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta. Obratite pozornost kako rok od 5 godina iz čl. 209. st. 3. Obiteljskog zakona, ovdje ne može doći u obzir budući dijete ima 4 godine, a obveza uzdržavanja ne može nastati nikako prije rođenja djeteta (odnosno prestanka obiteljske zajednice).
 
Uzmimo sad identičnu situaciju, ali da dijete ima 9 godina i nema sudske odluke o određenoj obvezi uzdržavanja. Ukoliko bi takvo dijete (odnosno njegov ZZ) podnijelo tužbu, moglo bi potraživati uzdržavanje retroaktivno maksimalno 5 godina unatrag računajući od dana podnošenja tužbe, dakle od svoje 4. godine do dana podnošenja tužbe (tzv. zaostatak) te jasno buduće obroke uzdržavanja koji će dospijevati mjesečno nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta. Na ovom primjeru vidimo da je rok od 5 godina dolazi u primjenu.
 
E, sad – neki ističu kako je ova odredba Obiteljskog zakona u određenoj koliziji sa odredbama Zakona o obveznim odnosima. Glede navedene dvojbe, mišljenja sam da odredbe ZOO-a nemaju primjene u konkretnom slučaju obzirom Obiteljski zakon u odnosu na ZOO stoji u odnosu lex specialis – lex generalis, pa vrijedi načelo lex specialis derogat legi generali (poseban zakon derogira opći zakon), uz napomenu kako to vrijedi isključivo za uzdržavanje maloljetne djece, ne i druge vrste uzdržavanja, što proizlazi iz samog teksta Obiteljskog zakona.
 
Na kraju, dajem dvije sentence naše pozitivne sudske prakse, koje govore u prilog iznesenog mišljenja :
 
VSRH Rev 667/11-2 – „Prema pravnom shvaćanju ovoga suda obveza roditelja da plaćaju odnosno daju uzdržavanje za svoju malodobnu djecu nastaje u trenutku rođenja, te su roditelji u smislu odredbe čl. 209. st. 1. OBZ dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete.
 
Dakle, obveza uzdržavanja za roditelje nastaje rođenjem djeteta, te po mišljenju ovoga suda nije od važnosti da li je tuženik znao da je otac djeteta ili to nije znao, odnosno da li je on naknadno utvrđen ocem pravomoćnom sudskom odlukom.
U konkretnom slučaju tuženik nije uzdržavao mldb. tužitelja od njegova rođenja, već je isti počeo plaćati uzdržavanje od trenutka kada je podnesena tužba radi utvrđivanja očinstva pa nadalje.
 
Tuženik nije živio s mldb. tužiteljem, pa bez obzira što je isti naknadno utvrđen ocem sudskom odlukom, isti je dužan platiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i za posljednjih 5 godina od dana nastanka obveze u smislu odredbe čl. 209. st. 2. OBZ.“
 
ŽS Bjelovar Gž 1580/09-2 – „Istina, u momentu podnošenja tužbe (4. siječnja 2007. godine), prema odredbama tada važećeg Obiteljskog zakona (NN broj 116/03, 17/04 i 136/04 – u daljnjem tekstu: ObZ/03), tužiteljica doista ne bi bila ovlaštena tražiti uzdržavanje za vremensko razdoblje prije podnošenja tužbe. No međutim tijekom postupka, i to dana 1. siječnja 2008. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Obiteljskog zakona (NN broj 107 /07 – u daljnjem tekstu ZID ObZ/07), a odredbom čl.9. toga zakona nadopunjena je odredba čl.209. ObZ/03, i to na način da je novim st.2. navedenog članka propisano da roditelj koji nije uzdržavao svoje dijete koje s njim ne živi u obiteljskoj zajednici, a bio je dužan to učiniti, dužan je djetetu isplatiti naknadu za uskraćeno uzdržavanje i unatrag od nastanka toga prava pa do podnošenja tužbe. Nadalje, novom nadodanom odredbom st.3. istog članka je propisano da tražbina djeteta iz st.2. ovoga članka prema roditelju koji ga nije uzdržavao, zastarijeva za vrijeme od 5 godina od dana nastanka obveze, a odredbom st.4. istog članka je propisano da se smatra da je obveza uzdržavanja za pojedini mjesec nastala koncem mjeseca za koji je uzdržavanje trebalo dati. Glede primjene navedene novelirane odredbe čl.209. ObZ/03 od posebnog je značaj odredba čl.60. ZID ObZ/07, kojom je izričito propisano da se odredba čl.9. tog zakona, kojom je nadopunjena navedena odredba čl.209. ObZ/03, primjenjuje i na odnose koji su nastali prije stupanja na snagu toga zakona.
Prema tome, upravo temeljem navedene zakonske odredbe tužiteljici pripada pravo potraživanja neplaćenog uzdržavanja i za vremensko razdoblje prije podnošenja tužbe, s tim da je tužiteljica taj zahtjev postavila samo za razdoblje od pet godina prije podnošenja tužbe, što znači da prigovor zastare, da je i istaknut od strane tuženika, ne bi bio osnovan jer utužena tražbina se ne odnosi na vremensko razdoblje koje je, u smislu novelirane odredbe čl.209.st.3. ObZ-a, obuhvaćeno zastarom.“
No, da stvari nisu tako jednostavne (čak i među strukom) i da se može izvlačiti i drugačiji zaključak (posebice onaj vezan uz zastoj zastare), stoji u Primjedbama Pravobraniteljice za djecu danima na prijedlog novog Obiteljskog zakona (str. 13.).
Druga situacija odnosi se na slučajeve kada postoji obveza uzdržavanja određena sudskom odlukom. Ovdje naravno vrijede odredbe čl. 233. Zakona o obveznim odnosima, koji glasi –
 
„(1) Sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.
(2) Međutim, sve povremene tražbine koje proistječu iz takvih odluka ili nagodbe, odnosno javnobilježničkog akta i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih tražbina.“
 
Također, vrijedi i odredba čl. 235. ZOO-a, prema kojem zastara ne teče (među ostalim) između roditelja i djece, tako dugo dok traje roditeljsko pravo, tako da bi spomenuti rokovi iz čl. 233. ZOO-a (10 i 3 godine), a vezano uz ovrhu (prisilnu naplatu) dosuđenog potraživanja uzdržavanja počeli teći prestankom roditeljskog prava nad djetetom (u pravilu nastupom punoljetnosti djeteta). U tom kontekstu, postoji i odluka USRH-a broj U-III-2053/2005 od 16/09/2009 .
 
Ukoliko bi se u slučaju postojanja sudske odluke kojom je određena obveza uzdržavanja roditelja, desila situacija da roditelj, unatoč odluci, ne plaća uzdržavanje, po mom mišljenju treba razlikovati dvije vrste potraživanja –
 
a) zaostatak uzdržavanja (dosuđeni iznos do dana podnošenja tužbe, koji je brojčano ukupno specificiran – primjerice 50.000,00 kn), te
 
b) budući obroci uzdržavanja nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta, koji su specificirani isključivo visinom mjesečnog iznosa uzdržavanja (primjerice 1.200,00kn).
 
U slučaju tzv. zaostatka uzdržavanja, nema spora da se primjenjuje 10-godišnji zastarni rok, specificiran odredbom čl. 233. st. 1. ZOO-a, a koji bi imajući u vidu zastoj zastare za potraživanja među roditeljima i djecom (dok traje roditeljsko pravo), počeo teći danom punoljetnosti djeteta (odnosno prestankom roditeljskog prava), stoga bi se dosuđeni zaostatak uzdržavanja (50.000,00 kn), ponavljam iznos dosuđen do dana podnošenja tužbe za uzdržavanje, mogao tražiti ovrhom sve do maksimalno djetetovih navršenih 28. godina života.
 
U drugom slučaju, glede ovrhe nenaplaćenih obroka uzdržavanja nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta, mišljenja sam da u primjenu dolazi odredba čl. 233. st. 2. ZOO-a, obzirom obveza (budućih, tj. nakon podnošenja tužbe pa do prestanka uvjeta, obroka) uzdržavanja ima karakter povremene tražbine, sukladno odredbi čl. 226. st. 1. ZOO-a, a koja proistječe iz sudske odluke kojom je utvrđena obveza uzdržavanja. Naime, sud kod određivanja obveze uzdržavanja određuje roditelju da plati zaostatke (ako ih naravno ima i ako su zatraženi), ujedno ga obvezuje da redovito plaća i buduće mjesečno dospjele obroke uzdržavanja, a na temelju utvrđene obveze uzdržavanja. Dakle, ti budući obroci uzdržavanja (nakon podnošenja tužbe), proistječu iz same odluke suda o utvrđenoj obvezi uzdržavanja, dospijevaju mjesečno i stoga, po mom mišljenju, imaju karakter povremene tražbine, za koje vrijedi 3-godišnji zastarni rok.
 
Idemo i ovo pokušati razjasniti kroz primjer – dijete od npr. 9 godina tužilo je roditelja za uzdržavanje i dobilo presudu kojom je utvrđeno da je roditelj na ime zaostataka uzdržavanja (dakle od djetetove 4. godine života do podnošenja tužbe) dužan platiti 50.000,00 kn, a da je dužan i ubuduće plaćati mjesečni obrok uzdržavanja u visini od 1.200,00 kn. Roditelj nije platio ama baš ništa, ni zaostatak ni daljnje obroke uzdržavanja
 
Primjera radi, dijete u dobi od recimo 16 godina odluči ovrhom naplatiti dugovano od roditelja, i uspjet će bez problema učiniti to, i u odnosu na zaostatak uzdržavanja i u odnosu na obroke uzdržavanja nakon podnošenja tužbe, jer kao što čl. 235. st. 1. ZOO-a ističe, zastara ne teče između roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo, a u dobi od 16 godina traje (v. već spomenutu odluku USRH-a broj U-III-2053/2005 od 16/09/2009).
 
Uzmimo sad isti primjer, ali da dijete ima 26 godina i u međuvremenu nije ništa poduzimalo po pitanju naplate ni zaostatka ni obroka uzdržavanja nakon podnošenja tužbe. U odnosu na zaostatak uzdržavanja (50.000,00 kn), zastara i dalje nije nastupila obzirom na 10-godišnji zastarni rok, a koji je počeo teći danom kad je dijete napunilo 18 godina (dakle, zastara bi nastupila danom kada bi dijete napunilo 28 godina života). Međutim, u odnosu na ove obroke uzdržavanja nakon podnošenja tužbe, istekao je 3-godišnji zastarni rok za njihovu naplatu, i to danom kada je dijete navršilo 21 godinu života.
 
Napominjem kako je ovo moje razmišljanje na temu ovog instituta, i ne kažem da je jedino moguće (jer ima i suprotnih primjera), zato i pozivam druge naše stručne korisnike da se uključe u temu i iznesu svoje viđenje te ga argumentiraju, sve u svrhu pomoći našim korisnicima i posjetiteljima.
 
Također molim da u ovoj temi ne postavljate pitanja, koji se tiču konkretnih slučajeva, jer će time tema izgubiti smisao. Zahvaljujem na razumijevanju.

Kolege su rekli što se tiče nekakvih prijava za imisije.
I tu se slažem.
 
Ja bih npr. u vrijeme kad oni roštiljaju 'slučajno' otresao od prašine neku staru debelu deku na koju se 'slučajno' prije toga istresao sadržaj prašine iz vrećice usisivača. Pritom bih bio tako nespretan da bi veći dio istresene prašine nekako dospio na njihov balkon na kojem roštiljaju.
Kad bi mi susjed došao bijesan na vrata, napravio bih svetačku facu i rekao - ah, oprostite, baš mi je žao. Da ste mi bar najavili da roštiljate... dosad nikom nije smetalo...
 
Ako ne shvate poruku, ponavljanje je majka mudrosti.

Mene čudi da netko poput vas tko nema baš znanja ni o trendovima na internetu, ni o odnosima u svijetu seksualnosti i fluktuacijama u ulogama spolova, ni o pravnom aspektu svega toga - "istražuje" jedno tako kompleksno područje.
Pretpostavljam da ste dobili zadatak napisati neki članak o tome, pa ste pročitali razne tendenciozne radove i članke drugih neupućenih koji su to radili na isti način kao i vi.
Bez uvrede, ali takav pristup je jako loš.
 
To vam nitko ne može odgovoriti. Postoje individualni slučajevi, i postoje neki trendovi, ali to je i dalje jedna velika siva zona. Uopće nije jasno ni po kojem zakonodavstvu bi se trebalo postupati, odnosno koja država bi bila nadležna - da ne idemo dalje u ovako kratkom odgovoru.
 
Samo crtica - muškarci se u ovakvim kontaktima uglavnm prikazuju bogatijima i utjecajnijima. Eventualno će staviti sliku iz 'malo mlađih' dana kad su imali 20 kila manje . Žene će mnogo ćešće stavljati lažne fotografije, i općenito je mnogo češće da žene iskorištavaju muškarce na sve moguće načine u online kontaktima. Ali općenito ima stvarno svega, nema čega nema.
U stvari sam zbog ove rečenice reagirao, jer pokazuje da baš blagog pojma nemate o 'sceni'.  Homoseksualci se već desetljećima ne predstavljaju lažno u svojim krugovima jer nemaju nikakve potrebe za tim, imaju svoje sajtove, na internetu se nitko više ne skriva tko ima (uvjetno rečeno) iskrene namjere u traženju partnera - samo se skrivaju iza 'nickova'. Čak i u državama gdje se homoseksualizam i dalje kažnjava, na internetu je scena prisutna. 
Lažno se predstavljaju uglavnom pedofili, a to je jedna potpuno druga kategorija. Ne bi smjeli pasti u zamku makar i nesvjesnog poistovjećivanja, koja vuče korijene iz nedavne povijesti kada je svugdje homoseksualizam bio zabranjen i kažnjiv. Pa se homoseksualce trpalo u kategoriju 'pervertita' kao i pedofile i sve druge osobe 'neprihvatljivih sklonosti'.

Jako važno pitanje/podatak:
Je li djed imovinu darovao, ili je napravio sa sinovima ugovor o dosmrtnom uzdržavanju?
Ako je napravljen ugovor o uzdržavanju, onda od tužbi nema ništa i stvar je gotova.
 
Ali ako je djed imovinu darovao, onda si zapravo u boljoj situaciji za tužbu nego da se vodi normalna ostavinska rasprava iza djeda. 
Da imovina i dalje glasi na djeda u trenutku njegove smrti, onda bi baka mogla tražiti izdvajanje djela imovine iz ostavinske mase (do polovine, ovisno o vremenu i načinu stjecanja) na ime bračne stečevine. Nadalje, ujaci bi tražili da se njihove kuće tretiraju kao gradnja na tuđem zemljištu, sukladno Zakonu o vlasništvu čl. 153., pa bi samo vrijednost zemljišta bila uljučena uostavinsku masu. 
Ti imaš pravo potraživati nužni dio, koji je pola od onoga što bi inače naslijedila preko majke.
Ako je sve bilo na djeda, onda bi u slučaju da nije bilo darovanja ti naslijedila 1/4 ostavinske mase. Ali bi iz te ostavinske mase moglo biti isključeno 1/2 sve imovine kao bračna stečevina bake, a ujaci bi tražili izdvajanje svojih kuća. Tako b zapravo to bila jedna jako komplicirana situacija u kojoj bi  trebalo prvo ustanoviti koja je vrijednost pola djedove kuće i vrijednost zemljišta. Spor koji bi mogao trajati desetljećima. A ti bi na kraju možda dobila samo troškove suđenja veće od malo nasijeđene imovine.
 
Međutim.
Ako je djed darovao tu imovinu (ponavjam - darovao, a ne napravio ugovor o uzdržavanju!), onda su i baka i ujaci prihvaćanjem dara zapravo priznali da je sva ta imovina bila vlasništvo djeda. Tu se oni zapravo stavljaju u situaciju da ne mogu potraživati svoja ulaganja ili bračnu stečevinu.  Ti imaš čistu situaciju, i u tužbi potražuješ nužni dio. 1/8 svekolike imovine.
Ali prvo treba vidjeti je li bio darovni ugovor ili ugovor o uzdržavanju.
Ako je novac na računima bio na djeda, a baka i ujak su podigli taj novac nakon smrti djeda, počinili su kazneno djelo. 
A čak i ako su ga podigli netom prije smrti, taj novac se djeli na nasljednike ako nije bio obuhvaćen darom ili ugovorom o uzdržavanju.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju je naplatni posao, a imovina stečena takvim ugovorom jest bračna stečevina . Otac zakonski ima pravo na polovinu.
Majka je jako pogriješila što tada nije tražila pravni savjet. Da je nekretninu i drugu imovinu naslijedila ili da je dobila na dar od oca, to bi bila samo njena imovina. Ovako je bračna stečevna.
Za dugove po režijama bi bilo dosta teško dokazivati tko je što i kada platio, a režije bi prvestveno trebao plaćati onaj tko nekretninu koristi. 
Za pokretnu imovinu bi trebalo dokazivati što je sve otac prodao. A pola vrijednosti pokretnina je zapravo on stekao ugovorom o uzdržavanju. On bi na sudu tvrdio da je to rasprodao da namiri potrebe kućanstva.
Zakon na to gleda drugačije. Vi ste dobrovoljno ulagali u tuđu nekretninu, i nemate pravo na povrat.
ZOO, čl. 1112.
Osim toga ste nekretninu koristili, i moglo bi vam se dogoditi da otac tužbom traži najam, do 5 godina unatrag. 
 
Sve u svemu, zakonski niste baš u povoljnoj situaciji.
Pokušajte se nekako s ocem dogovoriti. 

Ugovor o doživotnom uzdržavanju je naplatni posao, a imovina stečena takvim ugovorom jest bračna stečevina . Otac zakonski ima pravo na polovinu.
Majka je jako pogriješila što tada nije tražila pravni savjet. Da je nekretninu i drugu imovinu naslijedila ili da je dobila na dar od oca, to bi bila samo njena imovina. Ovako je bračna stečevna.
Za dugove po režijama bi bilo dosta teško dokazivati tko je što i kada platio, a režije bi prvestveno trebao plaćati onaj tko nekretninu koristi. 
Za pokretnu imovinu bi trebalo dokazivati što je sve otac prodao. A pola vrijednosti pokretnina je zapravo on stekao ugovorom o uzdržavanju. On bi na sudu tvrdio da je to rasprodao da namiri potrebe kućanstva.
Zakon na to gleda drugačije. Vi ste dobrovoljno ulagali u tuđu nekretninu, i nemate pravo na povrat.
ZOO, čl. 1112.
Osim toga ste nekretninu koristili, i moglo bi vam se dogoditi da otac tužbom traži najam, do 5 godina unatrag. 
 
Sve u svemu, zakonski niste baš u povoljnoj situaciji.
Pokušajte se nekako s ocem dogovoriti. 

Prije svega bi trebalo vidjeti što je točno vaš otac potpisao.
Je li on uzeo klasični hipotekarni kredit kao osoba, ili je dobio kredit na ime tvrtke za koji je onda izdao osobno jamstvo, tj. kao odgovorna osoba dao odobrenje za zabilježbe jamstva na svojoj nekretnini?
To su dvije poprilično različite stvari - obveze po osobnom jamstvu za tuđi dug (dug tvrtke je 'tuđi' dug, jer je tvrtka zasebna pravna osoba) se ne naslijeđuju. 
 
Slijedeće pitanje:
Je li iza oca provedena ostavinska rasprava? Ako jest, zašto se niste odrekli nasljedstva ako su dugovi veći od vrijednosti imovine?
U svakom slučaju, prošlo je već 15 godina, i ako banka pokuša ookrenuti kakav postupak, treba se pozvati na zastaru. Na zastaru se morate pozvati. Ne potpisujte nikakve dokumente iz banke i ne pregovarajte olako o 'dugu' ako vam banka bude nudia da platite 'samo neki mali iznos'. Plaćanjem bilo čega priznajete dug i zastara više ne vrijedi. Treba uostalom vidjeti je li i koliki je stvarni dug postojao u trenutku očeve smrti. 

Prije svega bi trebalo vidjeti što je točno vaš otac potpisao.
Je li on uzeo klasični hipotekarni kredit kao osoba, ili je dobio kredit na ime tvrtke za koji je onda izdao osobno jamstvo, tj. kao odgovorna osoba dao odobrenje za zabilježbe jamstva na svojoj nekretnini?
To su dvije poprilično različite stvari - obveze po osobnom jamstvu za tuđi dug (dug tvrtke je 'tuđi' dug, jer je tvrtka zasebna pravna osoba) se ne naslijeđuju. 
 
Slijedeće pitanje:
Je li iza oca provedena ostavinska rasprava? Ako jest, zašto se niste odrekli nasljedstva ako su dugovi veći od vrijednosti imovine?
U svakom slučaju, prošlo je već 15 godina, i ako banka pokuša ookrenuti kakav postupak, treba se pozvati na zastaru. Na zastaru se morate pozvati. Ne potpisujte nikakve dokumente iz banke i ne pregovarajte olako o 'dugu' ako vam banka bude nudia da platite 'samo neki mali iznos'. Plaćanjem bilo čega priznajete dug i zastara više ne vrijedi. Treba uostalom vidjeti je li i koliki je stvarni dug postojao u trenutku očeve smrti. 

Pošovani,
ako se već želite boriti, podignite taj problem na jednu višu razinu.
Radi se zapravo o tome da ova država, tj, jedna njena služba poput carine tolerira sustavno izigravanje zakona prilikom uvoza robe.
To nije samo sa tim kutnim garniturama ili namještajem. Recimo nedavno sam opet nešto gradio i gledam oglase za PVC stolariju. I nazivam tvrtke koje se oglašavaju kao da su u RH, ali su zapravo u BiH. I kad ih pitam što je sa carinom i porezom i kako i gdje bih mogao preuzeti robu ako naručim kod njih - "nema frke, mi vam sve bez poreza i carine dovezemo na gradilište". 
Hej - tko je tu lud? U RH inspekcije zatvaraju trgovinu ako ima par kuna razlike u kasi, a ovo? Istovremeno, tu su nam postavljali pitanja ljudi koji su preko oglasnika prodavali svakakvu uglavnom staru kramu (dakle, ne novu robu), pa su imali grdih problema jer ih je carinska inspekcija zakvačila. Ganjaju ljude za gluposti, a ovakve oglase nitko ne primjećuje?
Pa mogli bi jednostavno napraviti zasjedu - sami naručiti takvu robu i onda ju zaplijeniti, istražiti kako je prešla granicu i tko je sve upleten, itd. Svrha nije da se sad baš spriječi bilo koga da si doveze jedan prozor ili kakav manji komad namještaja bez carine. Ali da se bar spriječi ovakva praksa objavljivanja oglasa...
Evo, sada se gospodarska komora nešto malo pokrenula, pa pokušajte preko njih.
Trebali bi se skupiti svi koji imaju problem sa ovakvim švercom i pritisnuti komoru da komora pritisne vladu i carinu. 

Vi se morate uključiti u postupak i tražiti naknadu za umanjenu vrijednost zmljišta u skladu sa zakonom kao uvjet za taj upis služnosti (djelomično izvlaštenje). :https://www.zakon.hr/z/726/Zakon-o-izvlaštenju-i-određivanju-naknade
Poželjno bi bilo da angažirate odvjetnika verziranog u takvim predmetima.

Ni slučajno ne uplaćivati!
To je navlakuša! Uplatom priznaješ dug.
 
Neka predoče ugovor o otkupu duga i dokaz da je dug stvarno otkupljen. Dužan si podmiriti samo iznos za koji su oni otkupili dug. 
Najbolje je s njima ne komunicirati previše. Pogrešnim izborim riječi u nekom dopisu mogao bi nehotice priznati dug.
Poruka njima treba biti ako ne predoče tražene dokaze da te prestanu uznemiravati .
 

Vi se morate uključiti u postupak i tražiti naknadu za umanjenu vrijednost zmljišta u skladu sa zakonom kao uvjet za taj upis služnosti (djelomično izvlaštenje). :https://www.zakon.hr/z/726/Zakon-o-izvlaštenju-i-određivanju-naknade
Poželjno bi bilo da angažirate odvjetnika verziranog u takvim predmetima.

Vi se morate uključiti u postupak i tražiti naknadu za umanjenu vrijednost zmljišta u skladu sa zakonom kao uvjet za taj upis služnosti (djelomično izvlaštenje). :https://www.zakon.hr/z/726/Zakon-o-izvlaštenju-i-određivanju-naknade
Poželjno bi bilo da angažirate odvjetnika verziranog u takvim predmetima.

Vi se morate uključiti u postupak i tražiti naknadu za umanjenu vrijednost zmljišta u skladu sa zakonom kao uvjet za taj upis služnosti (djelomično izvlaštenje). :https://www.zakon.hr/z/726/Zakon-o-izvlaštenju-i-određivanju-naknade
Poželjno bi bilo da angažirate odvjetnika verziranog u takvim predmetima.